Mislim da se emocije pomalo sliježu. Ne pamtim da sam godinama unazad mogla biti budna do sabaha ko jučer od sreće. I neću mnogo pametovati oko fudbalske igre jer o tome govori rezultat, ali želim nešto drugo da kažem.
Nije u Zenici samo pobijedio fudbal i nije samo fudbal našu domovinu odveo na Svjetsko prvenstvo. Odveo nas je fudbalski tim. Odvelo nas zajedništvo. Odvela nas istinska domovinska ljubav bez kalkulacija, odvela nas generacija koja je odgojena na pričama koliko je ova naša zemljica na brdovitom Balkanu propatila.
Odvelo nas to što su momci na terenu istinski voljeli dres koji su nosili, što su u štabu sjedili ljudi koji vole domovinu, što su na tribinama bili svi jedno, što je u Gradačcu na ulicama bila mladost sa ljiljankom, a sa crkve zvono kucalo u čast pobjede Bosne i Hercegovine.
Odvela nas ona mladost pored Drine što je polovina bila na Bilinom, a polovina na obali Drine slavila domovinu vatrometom, pjesmom i srećom.
Odveli nas momci i djevojke sa BHRT što su nam unijeli sreću u domove, moja Inesa koja nam je prenosila atmosferu ispred Vječne vatre, Spaho i Igor sa Bilinog, kompletna producentska, tehnička i studijska ekipa jer javni servis je tu da s njim slavimo, plačemo i rastemo.
Bosna i Hercegovina je naša domovina koju istinski vole neka nova djeca, čistih srca, duše, bez kalkulacija i ZAJEDNO.
