Vitinički Kiseljak je malo i gostoljubivo naseljeno mjesto, na samo 24 kilometra od grada Zvornika. Odlikuje se ekološki očuvanom okolinom, dok u centralnom dijelu naselja, duž toka male rijeke Jasenica izvire devet po kvalitetu, kapacitetu, ljekovitosti i ukusu različitih mineralnih voda, po mnogo čemu jedinstvenih u Evropi. Vode su otkrivene krajem 18. i početkom 19. vijeka. Ime su dobile po redoslijedu pronalaska i obrade izvora od jedan do devet.
Kvalitetnom analizom utvrđeno je da ove vode sadrže kalijum, natrijum, litijum, kalcijum, stroncijum, barijum,magnezijum, gvožđe, aluminijum, mangan, hlor, sumporna kiselina,, borna i fosforna kiselina, kremena kiselina i organske supstance, kao i trag mravlje kiseline. Naučno je ispitano i utvrđeno da se mineralne vode kiseljaka prema fizičko-hemijskom sastavu mogu upotrebljavati kod različitih oboljenja: čira na želucu i dvanaestercu, šećerne bolesti, malokrvnosti, upale disajnih puteva, bubrežnih bolesti, oboljenja žuči i žučnih puteva, oštećenja arterijske cirkulacije.
Na hiljade je ljudi koji već više od stotinu godina koriste blagodarnost ovih voda, stvarajući svoje iskustvo, kako u pogledu oboljenja, tako i u načinu liječenja ne skrivajući svoju vrlo povoljnu ocjenu uspjeha.
Ljekovitost vode
Francuzi Maseliere i A. Chaumette des Fosses su boravili u Kiseljaku 1806. i 1807. godine, i pri tome zapisali da se „kisela voda izvozi u Dubrovnik“, a Richard von Erco u svom izvještaju iz 1846. godine pominje Kiseljak kao mjesto u koje gosti dolaze čak iz Carigrada. Eminentni francuski geolog Ami Boue, koji je u Bosni boravio u dva navrata izmedu 1836. i 1838. godine, također, pominje kiselu vodu, nazvavši je izvrsnom, te napomenuvši da Kiseljak preko ljeta posjećuje “toliko ljudi da ih tri gostionice ne mogu smjestiti”.
Vode u Kiseljaku u svom pismu 1864. godine velikom veziru Fuad paši opisuje i turski pisac i državnik Ahmet Dževdet koji je napisao: „Ovdje sam vidio čudnu mješavinu svijeta, koji je ovamo došao piti ovu vrlo ljekovitu vodu. Ovamo ljeti dolazi svijet sa svih strana, pa čak i iz Austrije. Ranim jutrom možeš vidjeti Bošnjake u čelmama i dugim fesovima, popove u raznim mantijama, Austrijance u šeširima i druge razne nošnje, kako u ruci drže tas (malu bakrenu čašu) i piju mineralnu vodu, a onda se mirno i dostojanstveno šeću po parku…“.
Ivan Franjo Jukić, bosanski franjevac, prosvjetitelj, pjesnik, publicist i književnik je napisao: „Ova je najbolja i najpoznatija kisela voda u svoj Bosni. Izvire na ravnici samo 15 koraka daleko od Lepenice, te je veoma obilna. U njoj ima sumpornokisele vode, ugljično-kiseloga vapna i željeza. Ukusom svojim i vrstnoćom ravna je Rogatačkoj kiselici. Voda se ta pije lahko, te zato polazi u Kiseljak sila svijeta, da se liječi od raznih bolesti, osobito od boli jetre. No, budući da tu nema prenoćišta, gosti obitavaju ili pod šatorima ili pod vedrim nebom“.
Nalazište u Kozluku
Kada je 1972. okončano istraživanje i pronađen bogat izvor mineralne vode u Kozluku, zauvijek je odbačena ideja o izgradnji pogona za eksploataciju u Kiseljaku. Razlog tome je što se Kozluk nalazi na glavnoj putnoj komunikaciji Zvornik – Bijeljina, što njegov izvor čini mnogo pristupačnijim. Sve to je prevagnulo u korist izgradnje danas poznate “Vitinke”, koja je 1974. puštena u rad.
Dragocjena voda Kiseljaka je i dalje tekla u nepovrat, prirodna bogatstva ostajala su neiskorišćena, a turisti prepušteni sami sebi. Mogli su da borave samo u iznajmljenim privatnim kućama, dok su se za hranu sami snalazili. Nije bilo nijednog društvenog objekta koji bi im bio na raspolaganju.
Tek sedamdesetih godina tuzlanski rudnik “Bukinje” podigao je tu svoje sindikalno odmaralište, čije su usluge mogle da koriste i treća lica. Korak dalje učinjen je 1989. potpisivanjem Sporazuma o udruživanju sredstava za izgradnju Turističko-rekreacionog centra “Majevica”. Budući centar je koncipiran kao objekat zdravog turizma, namijenjen liječenju, rehabilitaciji, odmoru i rekreaciji. Objekat je trebalo da ima 150 ležajeva i razne društvene i sportske sadržaje.
Za izgradnju centra sredstva su udružili svi značajniji privredni subjekti iz Zvornika, Tuzle i Loznice, kao i udruženja penzionera, invalida rada i invalida rata. Započelo se i sa izgradnjom objekata, ali su zbog nedostatka novca radovi postepeno usporavani, da bi konačno stali početkom 1992.
Danas izvori Vitiničkog kiseljaka teku slobodno i nepovrat u prirodu, a putnici se često zaustave kako bi natočili prirodnu mineralnu vodu.
