U Sapni se ljeti ne igra samo kolo. Ovdje se, barem na nekoliko sati, vraća život koji je tokom ostatka godine rasut po Evropi. Dva puta sedmično, kada muzika počne, na prostoru predviđenom za igranku okupljaju se hiljade ljudi. Jedni dolaze iz okolnih mjesta, drugi iz Podrinja i sa sprečanskog kraja. Neki su došli iz nekoliko kilometara udaljenih sela, a neki su prije samo nekoliko dana stigli iz zemalja Zapadne Evrope.
Kolo ih sve spaja. Ruke se hvataju, ljudi se pomjeraju u istom ritmu, a ono što je nekada bilo uobičajeno okupljanje uz muziku u Sapni je postalo svojevrsni zaštitni znak ljeta.
Ovdje se ne dolazi samo zbog muzike. Dolazi se zbog ljudi.
Zbog susreta koji se čekaju mjesecima. Zbog rodbine koja je stigla na godišnji odmor. Zbog prijatelja koji žive u različitim državama, ali se jednom godišnje ponovo nađu na istom mjestu. To je i slika Bosne i Hercegovine čija su mala mjesta posljednjih decenija ostala bez velikog dijela stanovništva.
Sapna je među njima.
Mala općina na sjeveroistoku zemlje nema razvijenu privredu koja bi mogla zadržati veliki broj stanovnika. Odlazak je za mnoge postao dio svakodnevice. Njemačka, Austrija, Švicarska i druge zemlje Zapada za brojne porodice predstavljaju mjesto rada i života.
Ali ljeti se slika mijenja. Vraćaju se ljudi. Kuće koje su veći dio godine zatvorene ponovo se otvaraju. Ulice postaju prometnije, a javni prostori ispunjeni ljudima. Jedno od mjesta na kojem se ta promjena najviše vidi upravo je Ljeto u Sapni.
Manifestacija tokom jula i avgusta ne počiva samo na igrankama. U novoizgrađenom objektu Bosanskog kulturnog centra BZK Preporod Sapna organizuje predstave i promocije knjiga. Na školskom poligonu igraju se noćni turniri, posebno privlačni mlađima.
Kultura i sport tako postaju drugi dio iste priče. Priče o tome kako jedna mala sredina pokušava sačuvati ono što joj je ostalo – zajednicu.
Jer u Sapni nema mnogo velikih događaja koji bi mogli privući ljude iz cijelog kraja. Ali postoji nešto što je, čini se, dovoljno snažno.
Kolo. U njemu se susreću različite generacije. Stariji koji pamte igranke iz nekih drugih vremena i mladi koji su odrasli uz telefone, društvene mreže i život između dvije zemlje.
Za jedne je to tradicija. Za druge – razlog da izađu iz kuće. Za treće – prilika da ponovo budu tamo gdje pripadaju. I upravo je to možda najvažnija priča Ljeta u Sapni. U zemlji iz koje ljudi odlaze, postoje mjesta u koja se ipak vraćaju.
Ne zato što su se promijenili ekonomski uslovi. Ne zato što je nestao problem iseljavanja. Nego zato što još postoji nešto što ih povezuje sa prostorom iz kojeg su potekli.
To nešto može biti porodica. Može biti prijatelj. Može biti sjećanje. A u Sapni je to, vrlo često, i kolo.
Dok traje ljeto, ova mala općina nekoliko puta sedmično izgleda drugačije. Na igrankama se okupljaju hiljade ljudi, na sportskim terenima mladi ostaju do kasno u noć, a u Bosanskom kulturnom centru smjenjuju se predstave, knjige i kulturni programi.
Sapna tada ne izgleda kao mjesto iz kojeg ljudi odlaze. Izgleda kao mjesto kojem se ljudi vraćaju.
Ali ljeto neće trajati zauvijek. Kada prođu avgustovske večeri, ponovo će se pakovati koferi. Automobili će krenuti prema granicama, a mnogi će se vratiti životima koje grade daleko od Sapne. Ostat će mala općina i njena svakodnevica.
Do narednog ljeta. Do novih susreta. I do trenutka kada muzika ponovo počne, ljudi se uhvate za ruke i kolo još jednom pokaže da tradicija ponekad nije samo ono što se čuva od prošlosti.
Nekada je to i način da se ljudi, makar nakratko, vrate kući.
