U drugoj polovini devedesetih roditelji su se vratili u očevu prijeratnu kuću u Vitinici. Kuća je bila razrušena nakon četiri godine granatiranja sa Gučeva i okolnih brda, sa srpskih položaja. Ispred kuće, u asfaltu, bila je ogromna rupa. Nakon kiše u njoj bi se skupljala voda. Meni, trogodišnjoj djevojčici, ta je rupa bila najzanimljivije mjesto na svijetu. Skupljala sam kamenčiće.
Piše: Anisa Mahmutović
Do jednom. Vozila su prolazila putem, a zbog krivine vozači me nisu mogli na vrijeme vidjeti. Jedan pogrešan korak i mogla sam završiti pod automobilom. Komšija me „prijavio“ majci. Dobila sam ozbiljnu kaznu. Rupa više nije bila zanimljiva. Popravljena je tek kada sam krenula u šesti razred osnovne škole.
Toliko o „građanskom ratu“.
U školu sam krenula u drvenu, zelenu školu. Sagrađena je krajem rata na temeljima prijeratne zidane škole. Kroz oštećeni pod propadale su nam gumice, olovke i sitni školski pribor. Nije bilo novca za ono što bi u normalnoj državi trebalo biti najobičnija stvar – sigurnu školu za djecu. Pomogao je World Vision u Bosni i Hercegovini. Nova škola došla je tek kada sam bila u petom razredu.
Toliko o „građanskom ratu“.
Tridesetak metara od moje kuće ostaci su prijeratne munare. Srušena je tokom rata sa srpskih položaja na lijevoj i desnoj obali Drine. Obnovili su je naši roditelji. Ne država. Ne međunarodna zajednica. Ne politički kabinet. Roditelji. Svojim rukama i svojim novcem.
Toliko o „građanskom ratu“.
U Jusićima, u mom susjednom selu, u maju 1992. godine strijeljano je pedeset mlađih muškaraca. Na Bijelom Potoku, nekoliko dana kasnije, odvedeno je i ubijeno oko 700 muškaraca. U Zvorniku su početkom aprila 1992. godine paravojne formacije iz Srbije ubijale bošnjačke civile. Među njima i naš kolega iz „Oslobođenja“, Kjašif Smajlović.
Toliko o „građanskom ratu“ kako je Bakir Izetbegović predsjednik Stranke demokratske akcije okarakterisao agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Znate šta je najzanimljivije, gospodine Izetbegoviću? Ja o tom ratu znam manje od vas. Rođena sam u drugoj polovini 1994. godine. Vi ste, za razliku od mene, bili u samom vrhu politike države koja je tada preživljavala najteže dane svoje moderne historije. Zato mi je gotovo nevjerovatno da danas moram vama objašnjavati razliku između građanskog rata i agresije. Meni, djevojčici iz Vitinice. Vama, čovjeku koji je decenijama u vrhu bošnjačke i bosanskohercegovačke politike.
Hajde da pretpostavimo da ste zaboravili. Da su vam godine politike izbrisale ono što se dešavalo na Drini. Da vam savjetnici nisu pripremili izjavu. Da je mikrofon bio brži od pameti. Možda je to samo lapsus. Ali znate šta nije lapsus?
Nikada probijeni koridor prema Srebnici. Kao svjedok događaja u najvišem političkom i vojnom vrhu voljela bih da mi pojasnite zašto Srebrenici niko nije pomogao prije dešavanja u julu 1995. godine. Slušajući preživjele borce sa naših krajeva, čujem da nije bilo nemoguće, ali njihovi resursi bili su nedovoljni, a volja na vrhu nikakva.
Opsada Sarajeva nije bila lapsus. Četverogodišnja opsada glavnog grada države koju ste, barem bi čovjek očekivao, trebali dovoljno dobro poznavati jer preživjeli ste je.
To nisu političke fraze.
To su životi.
Zato vaša izjava o „građanskom ratu“ nije samo još jedna od onih predizbornih rečenica koje će se potrošiti do prvog narednog skandala.
Posebno ne 28. augusta. Istog dana, u našem Zvorniku, stotine ljudi su se okupljali da odaju počast Ratku Mladiću. Pravosnažno osuđenom ratnom zločincu. Čovjeku čije ime za mnoge ljude sa Drine nije historijska fusnota, nego simbol svega što su gledali, preživjeli i izgubili. Ratku Mladiću, koji je od prvog do zadnjeg dana bio oficir Jugoslovenske vojske, te po tom osnovu primao penziju države, koja je, ne zaboravite, osuđena. Osuđena od Međunarodnog suda pravde da nije spriječila i kaznila genocid u Bosni i Hercegovini.
Onda, baš tog dana, vi govorite o „građanskom ratu“. Pa šta biste još trebali uraditi da uvreda bude potpuna? Možda biste mogli objasniti roditeljima iz Vitinice ko je zapravo granatirao njihove kuće. Možda porodicama iz Jusića reći da su njihovi mrtvi stradali u „građanskom ratu“.
Možda porodicama ubijenih u Bijelom Potoku objasniti da su stotine muškaraca jednostavno postale kolateralna šteta nekakvog unutrašnjeg bosanskohercegovačkog sukoba.
Možda biste mogli otići u Zvornik i to reći ljudima kojima su na vrata dolazili naoružani ljudi iz Srbije ili Bošnjacima u Srebrenicu, kojima su na vrata 1992.godine dolazili pripadnici Jugoslovenske vojske.
Budite hrabri kao pred televizijskim kamerama. Recite im to u lice. Recite im da je bio građanski rat.
Niste ugrozili samo kampanju SDA. Niste napravili samo političku štetu sebi kao kandidatu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Uvrijedili ste one čija je cijena tog rata bila najviša.
Naše očeve. Naše majke. Naše kolege. Naše prijatelje. One koji su u patikama, farmerkama i majicama, sa improviziranim oružjem, stali pred svoje kuće da ih brane.
Bez generalskih činova. Bez udobnih kabineta. Bez političkih savjetnika. Bez luksuza da rat naknadno preimenuju u ono što im trenutno politički odgovara.
I možda je baš u tome najveća ironija.
Vi danas imate privilegiju da o agresiji govorite kao političar.
Mi nemamo. Mi imamo traume od događaja kojih se i ne sjećamo jer znate odrasli smo uz roditelje koji su se nakon agresije sreli sa ozbiljnim siromaštvom reketareni za svaku donaciju od onih koje i danas primate po kabinetima i koji su vas ovdje vodali kroz kordone sve sa pratnjom..
Kao djeca koja su gledala šta ostane kada granate utihnu, nesvjesni svega što je bilo.
Zato vam, gospodine Izetbegoviću, neću držati historijski čas. Nemam ni ambiciju da vas učim onome što biste morali znati.
Samo ću vam reći ono što je meni kao djetetu iz Vitinice ostalo dovoljno jasno:
Nije građanski rat bio taj koji je granatirao našu kuću.
Nije građanski rat srušio našu munaru.
Nije građanski rat razorio našu školu.
Nije građanski rat ubio Kjašifa Smajlovića.
Nije građanski rat pobio ljude u Jusićima, Bijelom Potoku i Srebrenici. Ne kopa se u građanskom ratu jedno tijelo u tri grobnice
Nije građanski rat četiri godine držao Sarajevo pod opsadom. Ako ste to zaboravili, onda problem nije u historiji. Problem je u vama. A ako niste zaboravili, nego ste to ipak odlučili nazvati „građanskim ratom“, onda je problem još veći.
Ne govorimo o neznanju, već o političkoj odluci da se riječima prekraja ono što su ljudi svojim životima platili.
Zato, Bakire, sljedeći put kada sjednete pred kameru i krenete govoriti o ratu, možda prvo pogledajte fotografije iz tog vremena.Ne fotografije iz kabineta. One iz Vitinice. Iz Zvornika, Sarajeva. Pogledajte lica ljudi. Pa onda izgovorite „građanski rat“. Ako možete.
A ako ne možete – šutite.
Ponekad je šutnja političara najmanje što žrtve mogu očekivati od njega jer građanski rat se vama možda dogodio u jednoj rečenici.
Našim roditeljima se dogodila agresija u kojoj su im ubijeni članovi porodica, najbolji prijatelji i oduzeti zauvijek životi koji su stali početkom 1992.
