Inela Selimović rođena je početkom juna 1988. godine u Tuzli. Završila je Ekonomsku školu u Lukavcu kao odlična učenica. Bila je aktivna članica hora i polaznica mekteba. Njena sestra Enida opisuje je kao veselu i pričljivu djevojku koja nakon srednje škole svoj prvi posao pronalazi u lokalnoj kompaniji gdje upoznaje budućeg supruga Emira Selimovića.
„On je potpuni kontrast od nje. Šutljiv, povučen, samotnjak. Uvijek je volio da je van stana sam,“ priča nam Enida.
Emir je bio dio utjecajne porodice u Tuzlanskom kantonu, ali po priči Enide od početka nije bio posvećen porodici.
„Inela je pokušavala uvijek stvoriti sliku idealnog braka, a to je bilo daleko od idealnog braka. Nakon što je počeo voziti kamione, uslijedile su prevare i kockanje. Ona nije više mogla jer ja sam čitala poruke tih žena s kojima se viđao, njoj su slale to, nestane po četiri mjeseca iz stana i opet se vrati.“
Ipak, Inela je sa Emirom imala sina Tarika. Volio je fudbal, trenirao aktivno, učestvovao na turnirima i budućnost uspješnog golmana izgledala je svjetlo. Međutim, u noći sa 12. na 13. februar 2025. godine, snovi malenog Tarika i njegove majke su prekinuti. Čovjek koga je Inela zvala suprugom, a Tarik babom ugušio ih je tokom spavanja, jastukom.
„Zvala me uplakana“
Bili su u brakorazvodnoj parnici. Inela se obraćala institucijama, ali u Kalesiji njen glas niko nije čuo.
„Inela je prije na sedmicu mene pozvala uplakana ošamario ju je i počeo daviti. Rekla sam da pozove policiju. Pozvala je međutim niko nije došao, on je pobjegao iz stana, ona u hitnu otišla, čekala njih da dođu međutim nisu,“ priča nam Enida.
Kada je zatražila policijsku zaštitu u smjeni su te večeri u PU Kalesija u dežurstvu bili Samir Valjevac, šef smjene i službenik Mensur Nuhanović. Prema tvrdnjama sestre Inele Selimović na teren nisu izašli, prema informacijama iz istrage njen poziv nisu ni evidentirali.
Utvrđeno je da je pozivala pomoć tek nakon opsežne unutrašnje kontrole, na osnovu snimaka poziva koje bilježi operater.
Protiv njih je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona podiglo optužnicu, tereteći ih da su postupali suprotno Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH i Pravilniku o provođenju zaštitnih mjera koje su u nadležnosti policije.
Time su, prema navodima Tužilaštva, propustili da poduzmu zakonom predviđene radnje, poput iniciranja mjere zabrane prilaska.
Da nije bilo prijavljivanja nasilja u porodici medijima je dan nakon ubistva kazao i direktor Centra za socijalni rad u Kalesiji Muhamed Majdančić.
Svi znali, ali niko nije pomogao
Enida nam priča da su svi znali, ali da niko nije želio pomoći i tako spasiti živote njene sestre i sestrića.
„Ja sam čak pisala njegovim amidžićima, imaju zgrade svoje, da joj nađu stan, da izađe, da se skloni jer dijete nije htjelo iz Kalesije, tu mu je škola, fudbal, ja bih plaćala sve, ali niko ništa. Ni Emirov otac ni sestra.“
Svađu u njihovom stanu, čule su i komšije, ali pomoć nije stizala.
Trinaestog februara prošle godine u jutarnjim satima Bosnu i Hercegovinu potresla je informacija o ubistvu majke i sina u porodičnom stanu u Kalesiji. Šapatom se pričalo ulicama da Inela pričala o svojim problemima sa Emirom, da je tražila pomoć, ali da su svi šutili. Institucije su prvih dana skrivale te informacije, ali istraga je pokazala da ipak nisu reagovale.
Nakon što je ubio suprugu i sina, Emir je izašao mirno iz stana, uzeo Inelin automobil i odvezao se u nepoznatom pravcu. Uhapšen je nakon pet dana opsežne potrage svih policijskih agencija na teritoriju Bosne i Hercegovine. Pronađen je u selu Gornja Mravica u blizini Prnjavora zahvaljujući starijoj mještanki koja ga prepoznala iz televizijskih priloga.
Automobil je ranije pronađeno kod jezera Drenova zajedno sa njegovim ličnim stvarima.
Tokom suđenja pred Kantonalim sudom u Tuzli, Emir Selimović nije priznao krivicu. Ipak, 26. septembra prošle godine osuđen je na 45 godina zatvora zbog dva krivična djela Ubistvo na podmukao način, učinjenih na štetu supruge i maloljetnog sina. Kaznu izdržava u Kazneno-popravnom zavodu Zenica.
Inela je od kraja 2022. godine do februara 2025. godine bila deseta žena koja je ubijena u Tuzlanskom kantonu od strane muškarca, a Tarik treće dijete ubijeno u porodičnom nasilju.
Ono što povezuje sve slučajeve je zakašnjela reakcija policijskih i socijalnih institucija.
Mjere postoje, ali službenici ih moraju provoditi
Novi komesar Uprave policije Tuzlanskog kantona Elvir Mahmutović nam priča o proceduri pristupa prema predmetima nasilja u porodici.
„Kada policija zaprimi prijavu nasilja u porodici, policijski službenik izlazi na lice mjesta gdje je prijavljeno nasilje i poduzima mjere i radnje u svrhu otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet žrtve nasilja i sprječavanja ponovnog nasilja, policija vrši procjenu rizika i izriče hitne zaštitne mjere prema učiniocu nasilja.“
Kako kaže Mahmutović hitne zaštitne mjere stupaju na snagu odmah, mogu trajati do 48 sati, a o prijavi se obavještava organ starateljstva i nadležni tužilac.
„Vrste zaštitnih mjera su udaljenje iz stana, zabrana približavanja žrtvi, a prema potrebi i djeci žrtve i osobama u odnosu na koje postoji opasnost od vršenja nasilja, te zabrana komunikacije, uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja. O podnošenju hitnih zaštitnih mjera obavještava se tužilac, s tim da se žrtva nasilja odmah može smjestiti u sigurnu kuću ukoliko to želi,“ pojašnjava Mahmutović.
Nakon što nadležni sud donese rješenje o izricanju zaštitnih mjeraprema počiniocu nasilja, svako njihovo kršenje predstavlja izvršenje krivičnog djela iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji BiH.
U Tuzlanskom kantonu u posljednju godinu danau praksi to je često značilo hapšenje počinitelja nakon verbalnih prijetnji izrečenih žrtvi.
Rezultiralo je to i povećanim brojem prijava nasilja u porodici u prošloj godini.
Povećan broj prijava nasilja u TK
Policijskim službenicima MUP-a Tuzlanskog kantona u prošloj godini prijavljena su 802 slučaja nasilja u porodici, što je za 282 više nego u 2024. godini. Povećan je i broj podnesenih izvještaja o počinjenim krivičnim djelima, kao i izrečenih zaštitnih mjera. Sigurna kuća pružila je usluge za 151 osobu, 75 žena žrtava nasilja u porodici i 76 djece.
„Na svim nivoima se počelo govoriti o nasilju u porodici. Kroz medijske izvještaje imali smo puno više priča o nasilju u porodici, bile su različite aktivnosti o ovom problemu, ali i naravno slučajevi femicida koji su se odlučili uvjetovati da se žene odvaže na prijave nasilja”, kazala je Danijela Huremović, Sigurna kuća Tuzla.
Novi zakon omogućuje bržu i bolju zaštitu žrtve. MUP Tuzlanskog kantona i ove godine ima kampanju sa svim dostupnim informacijama o postupanju. Policijski službenici se dodatno educiraju o načinima komunikacije sa žrtvom i djelovanjem, a Forum građana Tuzla pokrenuo je inicijativu da se u policijskim upravama zaposle psiholozi koji bi radili u ovim slučajevima.
Dok ljudi u sistemu uče iz grešaka i kadrovske promjene u policijskim i tužilačkim strukturama Tuzlanskog kantona izgledaju odlučnije u svojim mjerama, Enida idalje vodi borbu pred sudom protiv policajaca koji njenoj sestri Ineli i sestriću Tariku nisu pružili pomoć. Smatra da ubica Emir Selimović nije jedini koji je kriv za njihove prerano ugašene živote.
