Nedjelja je. Trećeg maja u svijetu se obilježava Dan slobode medija. Biće obilježen na skupovima organiziranim u gradovima, tamo gdje se organiziraju salonski prijemi u čast privilegovanih članova naše zajednice, poneko zaluta jednom godišnje, tek da proviri u taj daleki svijet i čuje ponešto o tome kako bi trebalo biti.
Elektronski mediji će pisati o statistikama poput broja ubijenih novinara i novinarki u sukobima, kao i o onima uhapšenim od strane diktatorskih režima. Provući će se i vijest da smo u posljednje dvije godine nazadovali za 21 mjesto na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica, ali kako to izgleda kada medijske slobode rapidno padaju — teško da će objasniti dalje od definicija i naučenih pravnih fraza.
Dok pišem ovu nedjeljnu ispovijest povodom Dana slobode medija, razmišljam koliko smo sami sebi uskratili tih sloboda, a da to niko od nas nije tražio.
Kada je Vlada Tuzlanskog kantona uvećala grant za medije na ukupno 200.000 KM i podijelila ga elektronskim i tradicionalnim medijima u Tuzli i okolini, odjednom je nestalo propitivanje rada Vlade, Skupštine i načina trošenja budžetskih sredstava. Neugodna pitanja zamijenjena su protokolarnim sjednicama, a vlast se osilila toliko da bi svako ko bi pokušao nešto pitati dobio uskraćen odgovor, bahate pozive pojedinaca ili bio targetiran kroz diskreditacije i ponižavanje — na šta su svi šutili.
Kada su pojedinci iz naše branše počeli propitivati rad ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, on nije koristio demantije kao način odgovora na eventualno netačne navode niti tužbe koje bi proizvele posljedice po autore tekstova, već je putem društvenih mreža diskreditirao novinare, govorio o njihovim vezama sa sumnjivim licima i opozicionim politikama.
Kada je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić javno kazao koga je pozvao da se prijavi na konkurs za direktora Federalne televizije, pa je „slučajno“ taj kandidat ispunio uslove, javnost se nije mnogo bunila. Valjda su im imenovanja SDA toliko zgadila da, kada ih sada crvena sestrinska partija kopira, to djeluje samo kao repriza već viđene epizode.
Kada su političke stranke počele osnivati vlastite medije za prljavi politički marketing, svi su šutili. Nisu objašnjavali problem takvih portala ni način na koji će oblikovati javno mnijenje, ili to barem nisu radili jasno razdvajajući takve medije od onih koji su se borili za minimum profesionalnih standarda.
U tim uslovima izrastala je nova generacija novinara — mladih ljudi željnih dokazivanja, znanja i punih poštovanja prema starijim kolegama. Iako su ih tokom obrazovanja učili osnovama profesionalnog izvještavanja, vrlo brzo ih je realnost ošamarila i pokazala sve krugove pakla bosanskohercegovačke žabokrečine zvane novinarstvo.
Grantove iz budžeta najčešće su dobijali PR mediji, dok bi rijetko zalutao poneki koji nije zaboravio svoju društvenu ulogu.
Javni servisi i javni mediji postali su adrese za regrutaciju stranačkih kadrova — kako pozicionih, tako i opozicionih. I tamo je ostao minimalan broj profesionalaca koji svoj posao vole i pokušavaju obavljati u skladu sa standardima.
Nezavisni mediji preživljavaju od različitih projektnih sredstava Evropske unije i jedini prate budžetsko trošenje novca, propituju društvene probleme i traže objašnjenja od političkih moćnika.
U tim okolnostima odgajana je generacija mladih novinara kojima su nuđeni loš PR, plata, doprinosi i privilegije u zamjenu da postanu pratnja iza vozila naoružanih, često emotivno nesređenih pripadnika obezbjeđenja naših „uvaženih“ vršilaca dužnosti. Poneko izvještavanje sa stranačkih skupova SDA, DF-a ili SDP-a — ali ne kao njihova PR služba, već kao „novinar“ medija. A kako vijesti nema, po vijest se nije ni došlo.
Na drugoj strani, generaciji koja je rasla u tranziciji, korupciji i kriminalu, ponuda je bila siromašna: mali, povremeni honorari u kombinaciji s biroima za zapošljavanje, uz obavezno etiketiranje zbog mjesta rođenja i odrastanja — epiteti problema zajednice, glavnog negativca, pa često i „ludaka“. Kada to izabereš, prvu ponudu prekrižiš, jer su to dva tabora koja se prešutno ne podnose.
Dakle, novinarstvo nije isplativo — ni emotivno, ni fizički, a posebno finansijski.
Pa šta se onda radi?
Novinari iz druge skupine ovog teksta ne znaju raditi ništa drugo. To im je ideologija, vjera i usud.
O svemu tome teško da će govoriti oni koji u javnosti predstavljaju novinare i pričaju o njihovim pravima i ugroženosti, jer klijentelistički interesi gotovo svakodnevno prevladavaju nad pravom i pravdom.
Dakle, medijske slobode nam niko nije oduzeo — sami smo ih poklonili i pogazili.
