Prvi je dan Kurban-bajrama. U mom selu za ovaj se praznik priprema danima unaprijed. Peru se prozori, čiste avlije, uređuju kuće, kupuju kurbani. Sve mora biti spremno za dan koji se ne dočekuje samo običajem, nego i srcem.
PIŠE: Anisa Mahmutović
Ovdje se još uvijek čuvaju stari bosanski adeti, oni što polako nestaju pred užurbanim životom i tihim odlascima ljudi. Nakon bajram-namaza muškarci se vraćaju kući, pije se prva jutarnja kahva, a onda svako zna svoj dio posla. Muškarci kolju kurbane i pripremaju meso za podjelu, dok žene i djeca obilaze mahalu, kucaju na vrata i nose dijelove kurbana od kuće do kuće.
Bajram je možda jedini dan u godini kada vidiš ljude koje mjesecima nisi sreo. Zastaneš na kapiji, upitaš kako su, ima li šta novo, kako zdravlje služi i jesu li djeca dobro. Kratki razgovori, ali puni nečega što tokom godine zaboravimo — bliskosti.
Djeca posebno vole Bajram. U džepovima šuškaju prve bajram-banke, a uz podjelu kurbana zarade i pokoju čokoladu, bombonu ili smoki. Tako se praznik zavoli još u djetinjstvu — iskreno, bez velikih razloga, samo zbog osjećaja da je taj dan drugačiji od svih ostalih.
Kada smo mi bili djeca, naši roditelji bavili su se poljoprivredom, išli na dnevnice i za Bajram su gotovo uvijek svi bili kod kuće. Dvadeset godina kasnije mnogo toga više nije isto. Običaji se još čuvaju, ali ljudi sve manje. Mnogi danas rade i praznicima. Bajram se odgađa za slobodan dan, ako ga bude.
Nekada je kurbansko meso donosilo posebnu radost porodicama. Značilo je sigurnost za dane koji dolaze i puniju sofru u kućama koje nisu imale mnogo. Sjećam se nanine šerpe sa žutim papirom od vreće brašna, mesa raskuhanog u vodi i mirisa koji ispuni cijelu kuću prije nego što iko sjedne za sto.
Danas meso pakujemo u zamrzivače. Ima ga dovoljno, ali kao da je nestalo one nekadašnje radosti. Sve je dostupnije, a opet nekako praznije.
Poslije prvog dana Kurban-bajrama svi budu umorni. Drugog dana obilazi se familija, prijatelji i mezarja. Tako je na selima.
U gradovima su Bajrami odavno drugačiji. Kurbani se uplaćuju organizacijama, porodice se okupljaju na ručkovima u restoranima ili stanovima, a mnogi običaji ostaju samo uspomena starijih.
Ipak, ni sela ni gradovi više nisu puni kao nekada. Za bajramskom sofrom danas se najviše primijeti ono što nedostaje. Prazna stolica. Nečiji glas koji se više ne čuje. Oni koji su otišli trbuhom za kruhom u Njemačku, Austriju ili neke druge daleke zemlje. Oni koji praznik provode radeći pod tuđim nebom i tuđim suncem.
A Bajram, kakav god bio, uvijek najviše zaboli upravo tamo gdje nekoga nema.
