Dok se početkom jula hiljade ljudi okupljaju u Nezuku kako bi krenuli na Marš mira prema Potočarima, slijedeći trasu kojom su se u julu 1995. godine hiljade Bošnjaka pokušavale domoći slobodne teritorije, jedan mladi povratnik iz Srebrenice svoj put započinje na drugom kraju.
Ramo Đulak već četvrtu godinu zaredom kreće iz Potočara prema Nezuku. Nakon što pređe stazu u suprotnom smjeru, ne završava svoje putovanje. U Nezuku se pridružuje koloni učesnika Marša mira i zajedno s njima ponovo pješači prema Memorijalnom centru u Potočarima.
Njegov put tako postaje više od pješačkog poduhvata. To je lični čin sjećanja i poštovanja prema žrtvama genocida u Srebrenici, ali i svjedočanstvo o odluci da se život nastavi tamo gdje je historija ostavila najdublje ožiljke.
Ramo je jedan od mladih ljudi koji su odlučili živjeti u Srebrenici. Povratak za njega nije samo povratak na porodično imanje ili mjesto rođenja. To je svakodnevna odluka da ostane, gradi život i čuva uspomenu na one koji više nisu među živima.
Stazu dugu više od stotinu kilometara prelazi dvaput. Prvi put u tišini, krećući se suprotnim smjerom od većine učesnika. Drugi put zajedno s hiljadama ljudi koji dolaze iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja kako bi odali počast žrtvama genocida i podsjetili na put kojim su preživjeli u julu 1995. godine tražili spas.
Na tom putu kilometri prestaju biti samo udaljenost. Svaki korak nosi težinu sjećanja, ali i poruku da zaborav nije opcija.
U vremenu kada se broj povratnika u Podrinju smanjuje, a mladi sve češće odlaze u potrazi za sigurnijom budućnošću, odluka da se ostane u Srebrenici sama po sebi predstavlja snažnu poruku. Ramo Đulak toj odluci svake godine daje dodatnu dimenziju, prelazeći stazu Marša mira u oba smjera.
Kada ga učesnici sretnu na stazi, umornog, ali odlučnog, sa zastavom s ljiljanima na ramenima, postaje jasno da njegovo putovanje nije usmjereno na lični podvig. Njegovi koraci predstavljaju tihi podsjetnik na one koji tim putem više ne mogu hodati.
Dok god postoje ljudi spremni da iz godine u godinu prolaze ovom stazom, sjećanje na žrtve genocida neće ostati samo dio historijskih zapisa. Nastavit će živjeti kroz ljude koji svojim prisustvom i djelima potvrđuju da put između Nezuka i Potočara nije samo geografska ruta, nego prostor kolektivnog pamćenja i odgovornosti.
