Nedjelja je.
Ušli smo u predizbornu kampanju, to vrijeme u kojem je prilično dosadno raditi posao novinara. Šta god da pitaš ove iz vlasti – šute. Ovi iz opozicije mašu prethodnicima i tako u krug. Jedni ništa ne bi rekli, drugi bi sve rekli o onima prvima, a na kraju svi nekako završe na istom mjestu.
Zato biram da što više vremena provedem u Vitinici. Sjedim u hladu iznad porodične kuće i razmišljam o pisanju Hamze Bakšića.
PIŠE: Anisa Mahmutović
Taj čovjek je umro, ali duhovno u profesiji još živi kao vječiti učitelj razmišljanja. Propitivanja. Pa tek onda pisanja.
Jutros razgovaram s koleginicom koja na fakultetu radi s budućim novinarima. Priča mi kako današnji studenti ne liče na nas. Ne trče za izvorom. Čekaju da izvor dotrči njima. Kao da će činjenica sama pronaći novinara, pokucati na vrata redakcije i kazati: “Evo me, napiši”.
Razmišljam šta bi Hamza kazao na to.
Šta bi kazao na činjenicu da među mladim novinarima više nema mnogo onih redakcijskih sukoba ideja koje smo nekada smatrali sastavnim dijelom zanata. Danas se češće sukobljava oko ugovora, honorara, produženja angažmana i toga ko je kome šta obećao.
Nekada se u redakciji svađalo oko toga kako napraviti bolju priču.
Danas se svađa oko toga ko će je potpisati i hoće li je uopće smjeti napraviti.
Hamza, naravno, nije zapamtio vrijeme u kojem će se mediji početi odricati novinara. Nije dočekao da vidi kako mladi, željni propitivanja i dokazivanja, sve češće postaju trošak koji treba smanjiti. Nama je ostavio da to zapišemo. Da bilježimo historiju jednog esnafa koji se mijenja pred našim očima.
Nije lahko utvrditi kada je sve počelo. Možda onda kada su televizije prestale praviti emisije, a počele praviti program.
Možda kada su radio-stanice prestale odgajati autore, a počele popunjavati satnicu komercijalnom muzikom prekodrinskih estradnih „umjetnika“.
Možda kada je urednik shvatio da je sigurnije imati novinara koji zna šta ne treba pitati nego onoga koji zna šta treba pitati. Bilo je to, u svakom slučaju, dovoljno davno da danas možemo govoriti o čitavoj jednoj generaciji novinara koja nije dobila priliku da nastane.
A novinari ne nastaju na dogovorenom konkursu. Ne postaje se novinar tako što se dobije mikrofon, akreditacija i stolica u redakciji.
Novinar nastaje u redakciji u kojoj ima od koga učiti.
Nastaje kada ga urednik pošalje na teren i kaže mu da se vrati tek kada sazna šta se dogodilo. Nastaje kada mu stariji kolega vrati tekst prepun crvenih ispravki. Nastaje kada nauči da izjava nije vijest, da funkcija nije dokaz i da ono što je čovjek rekao nije nužno ono što se dogodilo.
Tako su se nekada stvarali novinari. O tome danas možemo čitati u tekstovima i knjigama ljudi poput Bakšića. Mi smo generacija koja o nekadašnjim novinarima čita više nego što ih je imala priliku slušati. Malo je bilo onih koji su željeli prenijeti znanje.
Još manje onih koji su bili spremni mladog novinara pustiti u redakciju, dati mu vrijeme, prostor i pravo da pogriješi. A bez toga nema novinara.
Zato su televizije i radio posebno važni u ovoj priči jer elektronski mediji nisu oduvijek bili samo mjesta na kojima se nešto emituje. Bili su kreativne radionice. Televizija je stvarala emisiju. Radio je stvarao autora. Redakcija je stvarala novinara.
Urednik je stvarao reportera. A reporter je, nakon godina rada, mogao postati autor.
Danas su, uz časne izuzetke, televizije i radio sve manje kreativni mediji.
Sve više su emiteri. To nije ista stvar. Emiteru je potrebno da program traje. Mediju je potrebno da sadržaj ima smisla. Emiter mora popuniti termin. Novinar mora otkriti nešto što publika ne zna. Emiteru je važan gost. Novinaru je važna činjenica. Emiteru je dovoljna izjava. Novinaru posao počinje tek poslije izjave.
Tu negdje počinje i naša priča o sahranjivanju novinara. Posljednjih petnaestak godina sve se manje ulagalo u novinare, a sve više u ono što se može brzo proizvesti. Nije bilo dovoljno novih projekata. Nije bilo dovoljno autorskih emisija. Nije bilo dovoljno istraživačkih formata.
Nije bilo dovoljno prostora za ljude koji tek ulaze u posao i kojima treba nekoliko godina da postanu prepoznatljivi, da izgrade svoje izvore, svoj rukopis i svoj autoritet. Nekadašnji novinar imao je priliku da postane reporter, pa urednik, a tek onda autor. Današnji često dobije priliku da postane voditelj dnevnog programa, a rješenje urednika, nerijetko, završava u rukama partijskog šefa.
Ako se pokaže da zna lijepo čitati – odlično.
Ako zna koga ne treba naljutiti – još bolje.
A ako zna kome se ne treba zamjeriti – možda je upravo pronašao svoju dugoročnu karijeru.
Jer ako, ne daj Bože, počne postavljati pitanja, nastaje problem.
Novinar koji pita nije jeftin.
On traži vrijeme. Traži dokumente, put, snimanje, provjeru, pravnika kada mu stigne tužba i što je najgore, traži pravo da nastavi pitati i kada mu se odgovori ne sviđaju.
Takav čovjek danas u mnogim elektronskim medijima nije naročito poželjan. Mnogo je praktičnije imati nekoga ko će uzeti izjavu i od nje napraviti prilog. Tako je vijest polako pretvorena u izjavu. Izjava u sadržaj.Sadržaj u program.
I svi zadovoljni.
Vlast je zadovoljna jer je dobila prostor.Urednik je zadovoljan jer je popunio termin. Menadžment je zadovoljan jer nema problema. Novinar je zadovoljan jer je dobio ugovor.
Publika dobije ono što se nekada zvalo vijest. Samo što više nije vijest jer vijest podrazumijeva da je neko nešto provjerio, a provjera je, izgleda, postala luksuz. Zato danas nedostaju emisije koje su nekada bile više od televizijskog programa.
Nedostaju autori. Nedostaju ljudi čiji se rukopis prepoznaje.
Nedostaju emisije zbog kojih se sutradan razgovara u tramvaju, kafani, kancelariji i Skupštini.
Zato nema novog političkog „60 minuta“. Ne zato što nema tema. Tema ima više nego ikada.
Nego zato što za takvu emisiju treba čovjek koji neće ustuknuti kada priča dotakne vlast, novac, moć ili njegove prijatelje. Treba urednik koji razumije da njegov posao nije zaštititi vlast od novinara, nego novinara od vlasti. Treba menadžment koji zna da televizija nije samo odašiljač.
Treba redakcija koja će stati iza novinara kada ovaj pogriješi u dobroj vjeri, ali i stati iza njega kada pogodi tamo gdje nije trebalo. Takvih je redakcija sve manje. Pa su novinari otišli.
Nisu nestali. Preselili su se na portale, u male redakcije, u vlastite projekte. U medije koji često nemaju ni novca ni ljudi, ali imaju ono što je u velikim sistemima postalo rijetkost – radoznalost. Tamo su ih učili nekadašnji urednici novina. Stariji novinari. Ljudi koji još vjeruju da se zanat može prenijeti. Ti mali mediji počeli su raditi ono što su veliki elektronski mediji sve manje radili.
Čitati. Provjeravati. Kopati.
Postavljati pitanja i što je u ovoj zemlji posebno opasno, objavljivati odgovore. Takvi novinari nisu pripadali nikome. Zato su često proglašavani svačijima.
Izdajnicima. Plaćenicima. Neprijateljima. U redakcijama elektronskih medija – problematičnima.
Naime, postoji mnogo težih uvreda od riječi „loš novinar“.
Najgora je kada kažu da si izdao svoj tor. Novinar koji vrijedi mora izdati svaki tor koji od njega traži da zbog pripadnosti prešuti činjenicu. Nije njegov posao da pripada.
Njegov je posao da provjeri. Možda je zato i ona priča o „našima“ postala tako važna. Naši moraju pobijediti.
Ko su „naši“? Oni u jednoj stranci? Oni u drugoj? Oni koji sjede u vlasti?
Oni koji čekaju da uđu u vlast? Oni koji se zajedno sastaju kada se ugase kamere?
U politici se, nekako, uvijek pronađe odgovor. U novinarstvu ga ne bi smjelo biti jer ako novinar ima svoje „naše“, onda više nije važno šta je činjenica. Važno je samo na čijoj je strani.
Novinarstvo koje ima svoju stranu prestaje biti novinarstvo. Zato je možda nepravedno govoriti da je novinarstvo nestalo.
Nije. Samo se preselilo tamo gdje još može disati. Preselilo se iz velikih studija u male kancelarije. Iz sigurnih redakcija u nesigurne projekte. Sa televizije na ekran računara. Sa radija na podcast. Iz sistema u kojem je nekada bilo moguće odgajati novinara u sistem u kojem novinar mora sam odgajati sebe. To nije mala razlika. Televizija može bez novinara, emitovaće, radio će puštati muziku, saopćenja i izjave.
Ali društvo ne može bez novinarstva. Tu dolazimo do onoga što smo možda najviše izgubili.
Nisu elektronski mediji samo prestali proizvoditi dobre novinare. Prestali su proizvoditi kreativne ljude, praviti emisije koje imaju karakter, stvarati autorske formate, riskirati.
Ostao je program. Program se može emitovati godinama. Može imati odličan rejting, biti tehnički savršen, imati najskuplji studio u zemlji, deset kamera i dvadeset voditelja.
Ali ako u njemu nema čovjeka koji će jednom dnevno, bez straha i bez pitanja čiji je postavljati pitanja, onda to više nije medij. To je samo televizija, samo radio i emiter.
A emiter šalje signal.
Novinarstvo šalje pitanje. Možda je upravo zato sahrana novinara u Bosni i Hercegovini prošla bez čitulje.
Nije bilo posljednjeg pozdrava, minute šutnje, vijesti koju bi neko negdje objavio.
