Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Sapni je tradicionalno nastavljeno održavanje prvomajskog vašera, na kojem se svake godine okupljaju hiljade posjetilaca, kako iz okolnih naselja, tako i iz drugih gradova i općina. Pronašla sam i videosnimak iz 1997. godine na kojem me roditelji vode za ruke. Bile su to godine u kojima se za prvomajski vašar spremalo posebno. U ranim školskim godinama odjeću smo birale danima unaprijed, a prvomajski uranak bio je poseban doživljaj.
Piše: Anisa Mahmutović
Djeca bi prva ustajala i čekala da ih roditelji odvedu, kupe slatkiše kod slastičara, pljeskavicu, poneku igračku, a ako smo imale sreće da imaju novca i za neku novu odjeću ili cipelice, radosti nije bilo kraja, pa se danima prepričavalo o ringišpilu.
Godinama i decenijama kasnije odlazili smo u tuđe gradove, rasli i usavršavali se na tuđim pločnicima, bili stranci u svojoj zemlji, slušali kako je „vašar“ seljačka manifestacija. Nismo dolazili — fakulteti, ispiti, kasnije poslovi, uglavnom potplaćeni. Generacijski smo se razišli i toliko se dugo nismo viđali da smo skoro i lični opis promijenili. U Sapni je tradicija nastavljena, iako nijedan stvarni razlog za slavlje Praznika rada ovdje ne postoji.
Svi koji su željeli nešto da rade slušali su lokalnog „šerifa“, bili na izbornim listama kao dekor za popunjavanje mjesta, dok su drugi izabrali put preko graničnog prijelaza u Orašju, pa dalje prema Evropi.
Privreda ne postoji. Ali slavlje postoji. Svako se na svoj način snalazio i preživljavao, stvarajući bolje prilike kako novim klincima koji dođu po svoje uspomene ne bi nedostajalo za patike, haljinicu, hlače i poneku plastičnu igračku.
Uspjeli smo, svako na svoj način — obilaznicom ili teškim usponom — doći do cilja. Tridesete polahko prekucavamo i, gle, okupljamo se ponovo tamo odakle smo krenuli.
Minhen, Frankfurt, Salzburg, Maribor, Malme, Sarajevo, Banja Luka — svi su tu, jer prvomajski vašer je prilika da se popije ona dugo očekivana kahva, preberu životne prilike, upoznaju neki novi klinci, a duša ispuni zagrljajima koji često nedostaju.
Kako godine odmiču, shvataš vrijednost kulturološkog fenomena koji nosiš iz male, nerazvijene lokalne zajednice koja te odgojila u insana i prijatelja. Raduješ se punim ulicama, dragim licima i ljudima koji ne igraju tvoje utakmice, ali i dalje igrate u istom timu — onom koji je tu kad najviše treba.
Znaš da oni koji su ti objašnjavali kako su to „seljačke manifestacije“ ostaju uskraćeni za malu, sitnu radost koja ispuni dušu, podari iskren osmijeh i zagrljaj. Sad si dovoljno odrastao, ispečen u tuđim vatrama i bitkama, tamo gdje je sve podređeno elitizmu, karijerama i „snalaženju“, da ti jedan prvomajski uranak može uljepšati mjesec i dati snagu za neke nove utakmice.
