Istup Sabina Ćudić u sarajevskoj Vijećnici, u kojem je rat u Bosni i Hercegovini opisala kao „borbu za moć“, a ne sukob „između katolika, pravoslavaca i muslimana“, izazvao je lavinu reakcija, optužbi i političkih obračuna. Dio javnosti njene riječi protumačio je kao relativizaciju agresije i zločina, dok drugi upozoravaju da je riječ o svjesno proizvedenom spinu i vađenju izjave iz šireg konteksta.
U atmosferi permanentne političke mobilizacije, jedna rečenica bila je dovoljna da se kompleksan govor svede na optužbe za „izdaju“, „brisanje historije“ i „negiranje istine o ratu“. Međutim, pažljivija analiza pokazuje da je slučaj Sabine Ćudić mnogo više od dnevne polemike – riječ je o sudaru dva potpuno različita načina govora o Bosni i Hercegovini.
Izjava koja je postala političko bojište
Ćudić je u svom obraćanju poručila:
„Sukob koji smo doživjeli u ovom gradu nije etnički, nije religijski, nije između katolika, pravoslavaca i muslimana. To je borba za moć.“
U domaćem političkom prostoru takva formulacija gotovo automatski proizvodi reakciju, jer agresija na Bosnu i Hercegovinu idalje predstavlja centralnu tačku političkog identiteta. Kritičari su njenu izjavu pročitali kao pokušaj depolitizacije agresije, dok njeni branioci tvrde da je fokus bio na političkim elitama i projektima moći, a ne na negiranju zločina ili žrtava.
Jedan od tekstova koji su stali u njenu odbranu navodi da se „govor ne može svoditi na jednu istrgnutu rečenicu“, te da je riječ o pokušaju da se BiH međunarodnoj javnosti predstavi kao društvo sposobno za suživot, a ne kao prostor „vjekovne mržnje“.
Miralem Novčinović autor teksta upozorava da „sociologija odavno pokazuje da se komšije ne počnu ubijati same od sebe“, insistirajući da su ratovi rezultat političkih projekata, ideologije i organizovane moći, a ne spontanog međunacionalnog sukoba.
Spin kao dominantni model političke komunikacije
Možda najzanimljiviji aspekt cijelog slučaja jeste način na koji je govor pretvoren u medijski i politički obračun. Umjesto analize cjelokupne poruke, javni prostor fokusirao se na nekoliko sekundi izdvojene izjave.
Profesorica Univerziteta u Sarajevu Sabina Silajdžić optužuje političke protivnike za svjesnu manipulaciju:
„Vadite izjavu iz konteksta, s jasnom namjerom da neosnovano unizite, obeščastite i obezvrijedite i časnost i moralni integritet osobe.“
Iako je takva retorika mjestimično pretjerano dramatična, teško je ignorisati činjenicu da je javna rasprava o govoru vrlo brzo prestala biti rasprava o sadržaju, a postala pitanje političkog svrstavanja.
U tom procesu sama Ćudić postala je simbol šire političke frustracije – žene u politici koja je, prema mišljenju dijela javnosti, „razapeta“ mnogo agresivnije nego što bi to bio slučaj sa muškim političarima u sličnoj situaciji.
Šta je zapravo rekla Sabina Ćudić?
Ključno pitanje ostaje: Da li je Ćudić zaista negirala etničku dimenziju rata ili je pokušala govoriti jezikom međunarodne politike?
Njeni branioci podsjećaju da ni presude Međunarodnog suda u Hagu nisu osuđivale narode i religije, nego političke i vojne strukture odgovorne za zločine. U tom smislu, formulacija „borba za moć“ može se čitati kao političko, a ne revizionističko tumačenje sukoba.
Jasmin Novčinović u svom kaže: „Istup u Vijećnici bio je pokušaj da se strancima pošalje poruka jezikom koji oni razumiju: Mi smo civilizacijski dio Evrope, a agresija je bila devijacija bolesnih politika moći, a ne trajno stanje našeg društva.“
Upravo tu leži suština problema. Domaća publika agresiju uglavnom posmatra kroz emotivni i identitetski okvir, dok međunarodna politika favorizuje jezik institucija, demokratije i prevazilaženja konflikata.
Politička kultura bez nijansi
Slučaj Sabine Ćudić još jednom je pokazao koliko je bosanskohercegovački javni prostor izgubio sposobnost nijansirane rasprave. Između „patriote“ i „izdajnika“ gotovo da više nema prostora za kompleksnije političke poruke.
To ne znači da njena formulacija nije mogla biti preciznija ili politički opreznija. Javni govor o agresiji na BiH nosi ogromnu simboličku težinu i svaka nejasnoća otvara prostor za različita tumačenja. Međutim, jednako je problematično kada se svaka nespretna ili drugačije intonirana rečenica automatski pretvara u optužnicu za negiranje historije.
Jer, ako svako odstupanje od dominantnog narativa postaje razlog za javni linč, tada politička komunikacija prestaje biti prostor dijaloga i postaje isključivo prostor straha.
Više od jedne izjave
Afera oko Sabine Ćudić danas govori manje o jednoj političarki, a mnogo više o stanju društva koje još uvijek nema dogovor ni o jeziku prošlosti ni o jeziku budućnosti.
U zemlji u kojoj je svaka riječ o agresiji istovremeno i moralna i politička poruka, granica između legitimne kritike i organizovanog spina postaje veoma tanka. Upravo zbog toga dio javnosti u ovom slučaju ne vidi samo polemiku oko izjave, nego primjer kako se politički protivnik može pretvoriti u metu kroz selektivno čitanje, emotivnu mobilizaciju i medijsko etiketiranje.
I možda je upravo to najvažnije pitanje koje je otvorio cijeli slučaj: “Da li u Bosni i Hercegovini još postoji prostor da političar kaže nešto izvan ustaljenog obrasca, a da zbog toga ne bude proglašen neprijateljem vlastitog društva?”
