Nakon višegodišnjih upozorenja, inspekcijskih nadzora i pravnih bitki, Kantonalni sud u Tuzli donio je pravosnažnu presudu kojom se definitivno potvrđuje trajna zabrana rada Evropskom univerzitetu „Kallos“. Dok sud konstatuje drastične manjkavosti u kadru, ključno pitanje ostaje bez odgovora: kakva je sudbina studenata koji su uložili godine i novac u bezvrijedne indekse?
Odlukom Kantonalnog suda u Tuzli, donijetom po sutkinji Mihaeli Jovanović, odbijena je tužba Evropskog univerziteta „Kallos“ protiv Ministarstva obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona. Time je i pravosnažno stupilo na snagu rješenje iz novembra 2025. godine kojim je ovoj visokoškolskoj ustanovi oduzeta dozvola za rad i izrečena trajna zabrana obavljanja djelatnosti.
Na ovu presudu nije dozvoljena žalba, čime su iscrpljeni svi pravni lijekovi u upravnom sporu.
Studenti u procjepu: Visoke školarine za zvanje bez pokrića
Dok se u javnosti dugo vodila polemika o legalnosti rada privatnih visokoškolskih ustanova, najveći teret ove pravosnažne odluke ponijet će sami studenti. Mnogi od njih godinama su uplaćivali visoke školarine verujući da stiču priznate diplome, da bi se sada našli pred zatvorenim vratima i u pravnom vakuumu.
Predstavnici studenata i pravni stručnjaci već duže vrijeme upozoravaju na sistemski problem: kada visokoškolska ustanova izgupi licencu zbog sistemskih propusta menadžmenta, studenti ostaju sa neizvjesnim statusom prenosa bodova (ETCS) na druge, akreditovane univerzitetne ustanove. Dodatni problem predstavlja i valjanost ranije izdatih diploma, čija je verifikacija na tržištu rada došla pod znak pitanja i to posebno zvanja sticana na Medicinskom fakultetu Evropskog univerziteta Kallos.
Trodijelni test ESLJP: Javni interes i zaštita studenata iznad profita
Posebno značajan segment presude odnosi se na analizu Suda kroz prizmu prakse Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), s posebnim fokusom na predmet Slavic University protiv Bugarske.
Osnivači „Kallosa“ pokušali su osporiti odluku Ministarstva tvrdnjama o ugrožavanju ekonomskog interesa i navodnoj diskriminaciji. Međutim, Sud je primijenio rigorozni trodijelni test (zakonitost, legitiman cilj i proporcionalnost) i nedvosmisleno zaključio:
Javni interes zaštite kvaliteta visokog obrazovanja, zakonitosti i prava samih studenata da dobiju adekvatno i kvalitetno obrazovanje ima pretežnu važnost u odnosu na privatni ekonomski interes osnivača ustanove.
Sud je prigovore o diskriminaciji odbacio kao potpuno paušalne i nedokazane, potvrdio da je reakcija Kantona bila jedina moguća zakonita mjera kako bi se spriječila daljnja šteta po obrazovni sistem i same polaznike.
Hronologija urušavanja: Kadrovski slom i “fiktivni” ugovori
Kako se navodi u obrazloženju presude, „Kallosu“ je ostavljen zakonski rok od godinu dana da otkloni utvrđene nedostatke. Međutim, umjesto konsolidacije, inspekcijski nadzori i podaci Porezne uprave ogolili su drastičan deficit nastavnog osoblja. Prema odobrenim nastavnim planovima i programima, univerzitetu je bilo potrebno 99,1 nastavnik, odnosno minimalno 50 kvalifikovanih nastavnika u radnom odnosu s punim radnim vremenom. Nakon isteka ostavljenog roka, utvrđeno je da ustanova ima svega 22 nastavnika zaposlena na puno radno vrijeme, od kojih četvero uopće nije izvodilo nastavu. Menadžment univerziteta dostavljao je nove ugovore o radu tokom samog inspekcijskog nadzora, pa čak i na sam dan donošenja rješenja o zabrani rada. Sud je sve ove naknadne ugovore ocijenio zakšnjelim, formalnim i pravno irelevantnim.
Proceduralni propusti tužitelja
Univerzitet je u postupku pokušao oboriti rješenje i proceduralnim prigovorima tvrdeći da je Ministarstvo moralo primijeniti proceduru kao kod prvog osnivanja, te ukazujući na nedostatak formalnog inspekcijskog zapisnika.
Sud je ove prigovore odbio, pojasnivši da Ministarstvo u okviru redovne kontrole ima puni mandat vršiti provjere putem stručnih komisija. Naglašeno je da nedostatak zapisnika ne mijenja materijalnu istinu, jer je sam „Kallos“ dostavljenom dokumentacijom potvrdio da nema ni polovinu potrebnog kadra.
Osim toga, Sud je stavom i izreke odbacio dopune tužbe koje je univerzitet podnosio krajem 2025. i početkom 2026. godine kao neblagovremene, jer su podnesene nakon isteka prekluzivnog roka od 30 dana i pokušavale su naknadno uvesti nove činjenice i zahtjeve.
Šta slijedi i šta sada mogu učiniti oštećeni studenti?
Ovom presudom stavljena je pravna tačka na rad Evropskog univerziteta „Kallos“ u Tuzlanskom kantonu. Pred nadležnim organima i Ministarstvom sada je kompleksan zadatak nadzora nad preusmjeravanjem studenata i arhiviranjem matičnih knjiga.
Iako su studenti stavljeni u izuzetno nezavidan položaj, zakon i sudska praksa nude nekoliko konkretnih koraka za zaštitu njihovih prava.
Prema Zakonu o visokom obrazovanju TK, nadležno Ministarstvo i ustanova u likvidaciji dužni su omogućiti studentima zatečenim na studiju prelazak na srodne, akreditovane studijske programe na drugim univerzitetima, uz priznavanje ostvarenih ECTS bodova za položene predmete. Studenti bi se trebali bez odlaganja obratiti Ministarstvu radi informacija o protokolima preuzimanja matičnih knjiga i izdavanja prepisa ocjena.
Studenti koji su uplaćivali školarine, a kojima je uskraćeno pravo na sticanje zakonski valjane diplome usljed krivice i propusta menadžmenta, imaju puni pravni osnov za podnošenje privatnih tužbi protiv osnivača i ustanove. Kroz parnični postupak može se tražiti povrat cjelokupnog iznosa uplaćenih školarina, kao i naknada troškova smještaja i literatur. Pored materijalnih troškova, studenti u parnici mogu istaknuti i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, gubitka vremena i propuštenih prilika na tržištu rada u godinama koje su proveli studirajući na ustanovi bez adekvatnih uslova za rad.
Za studente koji su diplomirali prije donošenja trajne zabrane rada, ključno je utvrditi da li su diplome izdate u periodu kada je ustanova imala važeću dozvolu. Ukoliko se uoče bilo kakve opstrukcije pri zapošljavanju ili nostrifikaciji u inostranstvu, vlasnici diploma mogu tražiti zvaničnu potvrdu Ministarstva o statusu ustanove u momentu njihovog diplomiranja.
Ova presuda ujedno šalje jasnu poruku cjelokupnom sektoru privatnog visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Formalno ispunjavanje papira i naknadno “pokrivanje” ugovorima više ne prolaze pred pravosuđem kada je u pitanju zaštita javnog interesa i standarda obrazovanja.
