Slučajan „like“ na društvenim mrežama spojio je dvije prosvjetne radnice koje se ranije nisu poznavale. Jedna je radila s djecom s poteškoćama u razvoju, druga je više od 20 godina podučavala povratničku djecu u Republici Srpskoj. Ono što ih je spojilo bila je diskriminatorna odredba zbog koje im nije priznat radni staž. Nakon mjeseci borbe i upozorenja ombudsmena i institucija za ljudska prava, sporna norma u Kantonu Sarajevo je ukinuta.
Jelena Rajšić i Lamija Vatreš Mehmedić nisu se poznavale. Nisu imale zajedničko radno mjesto, niti su zajedno počele svoju borbu. Upoznale su se slučajno – nakon jedne Jelenine objave na društvenim mrežama.
Jelena, prosvjetna radnica koja radi s djecom s poteškoćama u razvoju, javno je ukazala na problem s kojim su se suočili prosvjetni radnici koji su radni staž stekli u Republici Srpskoj, a potom konkurisali za posao u školama u Kantonu Sarajevo. Umjesto podrške, stigli su brojni uvredljivi komentari.
Među njima je bio i jedan „like“ koji je Jelena primijetila. Ostavila ga je žena koju nije poznavala. Bila je to Lamija.
Dvadeset godina rada – nula bodova
Lamija Vatreš Mehmedić ima 25 godina radnog staža, od čega je više od 20 godina radila u Republici Srpskoj. Veći dio tog vremena provela je kao vjeroučiteljica radeći s povratničkom djecom.
U decembru prošle godine za N1 govorila je o problemu s kojim se suočila na konkursu u Kantonu Sarajevo. Njen radni staž iz Republike Srpske nije joj priznat, pa je na konkursu za taj dio iskustva dobila nula bodova.
„Ja sam dijete ovog grada. Ja sam u RS-u radila samo zato što ovdje za mene nije bilo mjesta“, rekla je tada Lamija. Isticala je da je ponosna na godine provedene u radu s povratničkom djecom, uključujući i borbu za pravo na bosanski jezik. Problem je, međutim, nastao kada je pokušala svoje radno iskustvo vratiti u Sarajevo.
Odredba pravilnika predviđala je da se staž vrednuje potvrdom Federalnog PIO-a, što je u praksi dovelo do toga da joj godine rada u Republici Srpskoj nisu priznate. Lamija se obraćala Ministarstvu za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, ali odgovor nije dobila. Obratila se i instituciji ombudsmena za ljudska prava. Ombudsmeni su preporučili izmjene. Ipak, problem nije odmah riješen.
Od jednog „likea“ do zajedničke borbe
Upravo tada su se spojile Jelena i Lamija. Jedna objava. Jedan „like“. Jedna poruka. Dvije žene koje su shvatile da problem nije samo njihov. Zajedno su odlučile tražiti pravni put za ukidanje odredbe koju su smatrale diskriminatornom. Bile su spremne, ako bude potrebno, svoja prava tražiti i pred sudovima.
Ali sudski proces za čovjeka koji traži posao nije mala stvar.
Dok traje postupak, konkursi se nastavljaju. Drugi kandidati dobijaju posao. Oni koji su oštećeni čekaju.
I upravo je na tu posljedicu upozoravala i Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava BiH, koja je podržala kandidate okupljene oko ovog problema. U decembru 2025. Jurišić je kazala da je javno potvrđeno da je diskriminacija izvršena, ali i upozorila da nepriznavanje staža nije jedini problem spornog konkursa.
Prema njenim riječima, do nje i zastupnika Naše stranke u Skupštini Kantona Sarajevo u samo nekoliko dana javile su se desetine kandidata sa različitim problemima. Jurišić je posebno upozorila na pitanje prosvjetnih radnika koji su godinama radili na određeno vrijeme, pitajući zašto im ranije nije omogućen stalni radni odnos.
Kandidatima je poručila da ostanu jedinstveni i da istraju u zaštiti svojih prava. Upozorila je i da bi, ukoliko se ne riješe sporni elementi konkursa, kandidati mogli biti primorani tražiti zaštitu pred sudovima.
„Ovo jeste mukotrpan težak posao. Imam utisak da se i ovim nastupom organa uprave, odnosno Ministarstva za odgoj i obrazovanje, na neki način kandidati tjeraju da idu ka sudskom postupku. Međutim, ja vjerujem da se isplati“, kazala je Jurišić.
„Dovodim Srbe iz RS-a da podučavaju bošnjačku djecu“
Borba, međutim, nije bila samo pravna. Bila je i politička i društvena. Jelenino zalaganje za ukidanje sporne norme izazvalo je žestoke reakcije. Uslijedile su uvrede, govor mržnje i optužbe da se time „dovode Srbi iz RS-a da podučavaju bošnjačku djecu“.
Umjesto da se raspravlja o tome treba li čovjeku priznati godine rada, rasprava se pokušavala pretvoriti u pitanje toga gdje je neko radio.
Za Jelenu i Lamiju, međutim, pitanje je bilo jednostavnije.
Ako je neko radio posao prosvjetnog radnika, zašto se godine njegovog rada ne bi računale samo zato što ih je stekao u drugom entitetu?
Ombudsmani potvrdili problem, vlast promijenila pravilo
Jelena i Lamija nisu ostale same. Njihov slučaj dobio je podršku institucije ombudsmena za ljudska prava, a u javnosti su se otvorila pitanja zakonitosti i diskriminacije u konkursnoj proceduri.
Jurišić je tada upozorila da postoji više uslova u konkursu koji su, kako je navela, ustavno i zakonski diskutabilni te pozvala na dijalog. Na kraju je uslijedila promjena. Vlada Kantona Sarajevo ukinula je diskriminatornu normu u Pravilniku o prijemu nastavnika u radni odnos u školama na području kantona.
Za one koji su zbog te odredbe već ostali bez posla, promjena pravila ne može vratiti propuštene prilike. Ne može vratiti mjesece čekanja. Ne može izbrisati osjećaj nepravde. Ali može spriječiti da se isto dogodi nekome drugom.
Priča Jelene i Lamije zato nije samo priča o jednom pravilniku. To je priča o dvije žene koje se nisu poznavale, ali su prepoznale isti problem. O ženi koja je više od dvije decenije radila s povratničkom djecom u Republici Srpskoj i koja je u svom gradu zbog tog staža na konkursu ostala bez bodova.
O drugoj koja je, suočena s uvredama i govorom mržnje, ipak odlučila javno govoriti o diskriminaciji. I o tome kako jedan mali znak podrške nepoznatoj osobi može prerasti u borbu koja promijeni pravilo.
Lamija i Jelena će novu školsku godinu dočekati u učionicama.
Njihov slučaj ostaje podsjetnik da se ljudska prava ponekad ne brane velikim riječima i institucijama, nego upornošću dvoje ljudi koji jednostavno odbiju prihvatiti da je nepravda – pravilo.
