Tužilaštvo provjerava navode da je 15-godišnja djevojčica prije napada u Gornjoj Tuzli bila žrtva vršnjačkog nasilja. Prema informacijama do kojih je došao Interwiev.ba, učestalo nasilje među djecom prijavljivano je i u Katoličkom školskom centru u Tuzli, što trenutno provjeravaju službenici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona. Psihologinja Merima Šehić upozorava da nasilje među djecom, posebno ono koje se preseli na društvene mreže, može ostaviti ozbiljne posljedice.
Napad koji se 4. septembra dogodio u Osnovnoj školi „Gornja Tuzla“ otvorio je mnogo više pitanja od onoga šta se dogodilo tog dana. Tužilaštvo Tuzlanskog kantona sada provjerava i ono što je prethodilo napadu, informacije prema kojima je 15-godišnja djevojčica, koja se sumnjiči za pokušaj ubistva i pokušaj nanošenja teških tjelesnih povreda dvjema učenicama, ranije bila izložena vršnjačkom nasilju.
Iz Tužilaštva TK potvrđeno je da se te informacije provjeravaju u odvojenom predmetu.
„Posebno se provjeravaju informacije koje ukazuju na to da je maloljetnica ranije bila izložena vršnjačkom nasilju u školi“, saopćeno je iz Tužilaštva.
Istražitelji Sektora kriminalističke policije MUP-a TK i Policijske uprave Tuzla saslušavaju osobe koje bi mogle imati relevantna saznanja, pribavljaju dokumentaciju i provjeravaju druge informacije. U tom predmetu bit će utvrđeno i da li je u postupanju ili nepostupanju odgovornih osoba bilo elemenata krivičnog djela.
Pokušali smo razgovarati sa direktoricom OŠ u Gornjoj Tuzli, ali do danas nam se nije javila uprkos obećanju.
Međutim Gornja Tuzla nije jedina škola iz koje dolaze informacije o problemima među djecom.
Prema informacijama do kojih je došao Interwiev.ba, učestalo vršnjačko nasilje među djecom prijavljivano je i u Katoličkom školskom centru u Tuzli. Te navode trenutno provjeravaju službenici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona.
Za sada nije moguće govoriti o tome šta će provjere pokazati niti prejudicirati odgovornost bilo koje osobe ili institucije, ali činjenica da policija provjerava navode o nasilju u još jednoj školi, te da roditelji učenika govore o nasilju u školama njihove djece otvara pitanje odgovornosti uposlenih.
„Za djecu i mlade granica između virtuelnog i stvarnog svijeta vrlo je tanka“
Odgovor na to pitanje nije moguće tražiti samo u školskim evidencijama i disciplinskim mjerama. Dio nasilja danas se događa izvan školskog prostora – na društvenim mrežama, u grupnim razgovorima, kroz poruke, objave, ismijavanje, ponižavanje i javno targetiranje.
Diplomirana psihologinja Merima Šehić upozorava da djeca i mladi danas praktično odrastaju u stalnoj online komunikaciji.
„Kod njih često postoji osjećaj da moraju biti dostupni, pratiti šta se dešava, odgovoriti na poruku i ne propustiti ništa iz vršnjačke grupe“, kaže Šehić.
Upravo zbog toga, dodaje, online prostor može postati posebno pogodno mjesto za nasilje. Počinitelj nasilja iza ekrana ne vidi neposrednu reakciju druge osobe, ne sagledava u punoj mjeri posljedice svojih riječi i zbog toga lakše prelazi granice koje možda ne bi prešao u direktnom kontaktu. Kada se tome pridruže ismijavanje, ponižavanje, isključivanje i targetiranje, posljedice za dijete mogu biti mnogo ozbiljnije nego što odrasli često pretpostavljaju.
„Posljedice mogu biti veoma ozbiljne – od nemira, nervoze, razdražljivosti, poremećaja spavanja i povlačenja, do strahova, depresivnih smetnji i osjećaja bezizlaznosti“, upozorava Šehić.
Problem je, međutim, u tome što dijete koje se osjeća povrijeđeno i usamljeno često upravo na internetu pokušava pronaći razumijevanje, a tamo može pronaći i sadržaje koji dodatno pogoršavaju situaciju.
„Mogu naići i na sadržaje koji glorificiraju samoozljeđivanje i druga autodestruktivna ili čak destruktivna ponašanja, čime cijela situacija dobija jednu novu i mnogo opasniju dimenziju“, kaže Šehić. Zato nasilje koje počne u školskom hodniku ne mora završiti kada dijete izađe iz škole.
Jedna uvreda može postati javna pred stotinama ljudi
Poseban problem digitalnog nasilja je njegova brzina i činjenica da sadržaj više nije ograničen na mali krug djece.
„Ono što je nekada bila uvreda izrečena pred nekoliko vršnjaka danas u nekoliko minuta može vidjeti veliki broj ljudi, može se dijeliti, sačuvati i ponovo objavljivati“, kaže Šehić.
Anonimnost dodatno smanjuje osjećaj odgovornosti počinitelja, dok kod djeteta koje je meta nasilja može povećati osjećaj nemoći i gubitka kontrole. A odrasli, upozorava Šehić, imaju dodatni problem jer većina njih nije odrastala u takvom okruženju.
„Mi odrasli ovakav način odrastanja uglavnom nemamo u vlastitom iskustvu. Nismo odrastali u svijetu u kojem se vršnjački odnosi, sukobi, poniženja i odbacivanje odvijaju pred publikom koja može brojati stotine ljudi i trajati 24 sata dnevno.“
Zbog toga roditelji i nastavnici, kaže, mogu potcijeniti ono što dijete proživljava.
„Zbog toga se ne treba ustručavati tražiti stručnu pomoć i učiti kako da djecu pratimo u digitalnom prostoru.“
Gdje su roditelji, a gdje škola?
U slučajevima vršnjačkog nasilja često se postavlja isto pitanje – ko je odgovoran? Roditelji će upirati prstom u školu. Škola će problem često vraćati porodici. Dijete, u međuvremenu, ostaje između njih.
Šehić smatra da takav pristup samo produbljuje problem.
„Ne mislim da smo djecu prepustili školi niti da škole generalno zanemaruju svoju odgovornost. Problem, po mom mišljenju, nastaje onda kada jedna strana svoju odgovornost počne prebacivati na drugu.“
Ako škola kaže da je sve „iz kuće“, a porodica da je „za sve kriva škola“, tada, upozorava psihologinja, nestaje prostor za zajedničko djelovanje.
„A upravo tu dijete najviše gubi.“ Porodica je prvo mjesto socijalizacije, dok je škola prostor u kojem dijete svakodnevno uči kako živjeti s drugima, poštovati pravila, graditi odnose, rješavati konflikte i preuzimati odgovornost.
Zbog toga nijedna strana ne može sama riješiti problem.
„Naš zadatak je da se vratimo saradnji i da djeci pokažemo da i onda kada se ne slažemo postoji način, postoji sistem i postoji procedura kroz koju ćemo problem rješavati mirno, odgovorno i bez nasilja“, kaže Šehić.
Roditelji često vide ocjene, a ne vide dijete
Još jedan problem je što se uspjeh djeteta često mjeri ocjenama, prosjekom i školskim postignućem, dok ono što se događa u njegovim odnosima s vršnjacima ostaje u drugom planu.
„Roditelji ponekad preuzmu dio posla škole tako što im glavni fokus postanu ocjene, prosjek i postignuća, dok nam može promaknuti ono što je jednako važno“, kaže Šehić.
A to „jednako važno“ je, između ostalog, kako se dijete ponaša prema drugima, kako podnosi frustraciju, zna li riješiti konflikt, kako se snalazi u odnosima i šta mu se događa u virtuelnom svijetu.
„Može nam promaknuti ono što je jednako važno, a to je kako se dijete ponaša prema drugima, kako podnosi frustraciju, zna li riješiti konflikt, kako se snalazi u odnosima i šta mu se dešava u virtuelnom svijetu.“
Upravo zato, kaže psihologinja, ne treba čekati da problem postane toliko veliki da ga više nije moguće ignorisati.
Šta su odrasli znali prije nego što je bilo kasno?
U slučaju 15-godišnjakinje iz Gornje Tuzle sada će se utvrđivati da li je ranije bila žrtva nasilja. Ako se ti navodi potvrde, bit će važno utvrditi i ko je za to znao, kada je znao i šta je učinjeno. Ista pitanja neizbježno se nameću i kada je riječ o drugim školama u kojima se provjeravaju navodi o vršnjačkom nasilju.
Tužilaštvo TK upravo će kroz istragu pokušati utvrditi da li je u konkretnom slučaju bilo postupanja ili propusta odgovornih osoba koji bi mogli imati obilježja krivičnog djela.
Međutim odgovornost sistema ne počinje tek kada policija ili tužilaštvo otvore predmet. Zaštita djeteta trebala bi početi mnogo ranije.
„Sve, zapravo, kreće od nas odraslih. Vrijeme je da svako jasnije postavi granice, preuzme svoju ulogu i odgovornost, ali i da ostane otvoren za saradnju“, kaže Šehić.
Jer način na koji odrasli rješavaju probleme postaje model koji djeca uče.
„Ako se odrasli međusobno poništavaju i traže krivca, djeca dobijaju poruku da se problemi rješavaju sukobom.“
Ako, međutim, vide da se i u neslaganju može razgovarati, tražiti rješenje i poštovati sistem, djeca uče nešto što nadilazi školsku ocjenu.
„Učimo ih kako da se nose sa životom.“
Pritvor je određen, ali pitanja tek počinju
Sudija za maloljetnike Općinskog suda u Tuzli prihvatio je prijedlog Tužilaštva TK i 15-godišnjakinji odredio jednomjesečni pritvor. Protiv nje je otvoren pripremni postupak zbog sumnje da je u sticaju počinila krivična djela pokušaj ubistva i pokušaj nanošenja teških tjelesnih povreda. Tužilaštvo podsjeća da je pritvor prema maloljetniku zakonom predviđen kao krajnja mjera. Istovremeno, u odvojenom predmetu provjerava se ono što je moglo prethoditi ovom događaju. Upravo taj dio priče mogao bi biti ključan za razumijevanje pitanja koje se ne odnosi samo na Gornju Tuzlu, niti samo na jednu školu:
Koliko dugo dijete može trpjeti nasilje prije nego što ga odrasli zaista primijete – i šta institucije rade kada ga primijete? Vršnjačko nasilje nije samo dječija svađa koju treba prekinuti.
Ponekad je to dug proces ponižavanja, izolacije i gubitka osjećaja sigurnosti, koji se iz školskog prostora preseli u digitalni svijet i prati dijete i kada se nastava završi.
A kada se posljedice konačno pojave pred svima, često je već kasno pitati ko je prvi morao reagovati.
U Tuzli se danas održavaju protesti pred zgradom Tužilaštva Tuzlanskog kantona jer djevojčica iz Gornje Tuzle smještena je u Kazneno-popravnom zavodu Tuzla, ženskom odjeljenju gdje se nalaze osuđenice iz Federacije Bosne i Hercegovine.
