Enida Mehinović imala je tri godine kada su joj 1. juna 1992. godine ubili oca, djeda, četvoricu amidža i dva amidžića. Sa sestrom i bratom odrasla je uz majku. Danas i ona majka kćerke i sina koje redovno dovodi kako bi zapamtili ono što se dogodilo njihovom djedu koga nisu stigli upoznati.
„Dođem ja često ovdje pa umjesto tvog toplog zagrljaja, ja zagrlim ovaj bijeli kamen, pričam mu, kažem mu sve i bude mi na trenutak lakše, a onda se slomim, nemam odgovora. Pa naravno da nema, kamen ne priča, kamen ne grli,“ priča Enida svake godine svoju priču hiljadama ljudi koje dolaze odati počast za 675 muškaraca i dječaka koji su odvedeni u koloni na današnji dan 1992. godine i strijeljani.
Enidina majka Suada pored nje tada je imala još jedno dijete, koje nije imalo ni godinu dana.
“Tada sam imala bebu od osam mjeseci. U koloni sam sišla do Bijelog Potoka, to je bio užas. Na Bijelom Potoku su odvojili supruga i sve moje. Nakon 16 godina sam našla posmrtne ostatke supruga, za ostalim još tragamo. Užas koji smo preživjeli nikada ne možemo zaboraviti. Ova staza nam je bila kao neki hodnik, a naoružani su nas zaustavljali na svakih nekoliko metara, pregledali su nas, neke i udarali, nismo ni znali ni kuda idemo ni šta nas čeka. Na Bijelom Potoku su odvojili sve muškarce, a žene kamionima prebacili do Memića”, kazala je ona.
Fatima Baručić je imala 16 godina kada je u jednom danu ostala bez šestorice braće i oca. Ona se prisjetila da su ih 1. juna 1992. godine sa raskrsnice u Klisi poveli prema Bijelom Potoku, gdje je posljednji put vidjela oca i braću.
“Babo je imao beretku, natjerali su ga da skine kada je krenuo da se penje na kamion. Ja te ljude koji su ih odveli ne poznajem. Svi su bili jedan iza drugoga”, prisjetila se Baručić.
S majkom, koja je u međuvremenu preminula, u rodne Đuliće iz izbjeglištva se vratila 2000. godine.
“Mi smo izgubile porodicu u jednom danu, ali toga se više osim nas niko ne sjeća”, kazala je ona.
Prvog dana juna 1992. godine, stanovništvu 15 zvorničkih naselja naređeno je da krenu prema lokaciji Bijeli Potok, gdje su muškarci razdvojeni od žena i djece.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, na području Zvornika izvršene su ekshumacije na 219 lokacija, od čega je 58 masovnih grobnica. Do sada su identificirani posmrtni ostaci 1.519 žrtava, dok se još uvijek traga za 629 nestalih osoba.
Danas su svoj smiraj u Memorijalnom centru Memići našle još tri žrtve dvije neidentifikovane i sedamnaestogodišnji Rahić (Hasana) Robert.
Dragan Spasojević, Vinko Radović, Petko Panić i Dragomir Vasić optuženi su za prisilno preseljenje, nečovječno postupanje i zatvaranje civila na području Zvornika. Grujić je pred Višim sudom u Beogradu osuđen na šest godina zatvora za zločine u Zvorniku. Na suđenju je rekao da je proglašen krivim za ono što su drugi uradili.
