Predstava „Sarajevo – grad od snova“ autora Jasmina Durakovića premijerno će biti izvedena 4. juna u Pozorištu mladih Sarajevo. Riječ je o drami koja govori o životu tokom opsade Sarajeva. Duraković je tokom ratnih godina bio novinar Slobodne Bosne te je iz neposredne blizine pratio svakodnevna dešavanja u opkoljenom gradu. Svoja zapažanja i iskustva pretočio je u pozorišni tekst kroz likove i sudbine protagonista predstave.
To je bio povod za razgovor s Jasminom Durakovićem.
Da li je scenario predstave fokusiran isključivo na opsadu Sarajeva ili je Sarajevo u predstavi simbol šireg bosanskohercegovačkog iskustva rata?
Priča drame i predstave smještena je u Sarajevo tokom rata i opsade, ali i u godinama nakon toga. Tekst je nastajao iz mog ličnog iskustva – privatnog, ali i novinarskog. Fokus jeste na događajima u glavnom gradu, ali se kroz jedan od likova dotičemo i stradanja Bošnjaka na Drini i u Višegradu.
Ono što me posebno zanimalo jesu iskustva ljudi oko mene, taj unutrašnji svijet u kojem život teče dok granate padaju po gradu. U tom smislu, ovo je priča o preživljavanju, borbi, prekinutim mladostima i ljubavima, solidarnosti u ratu te nadi u bolje sutra. Treći čin predstave bavi se periodom nakon Daytonskog sporazuma i odnosom međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini.
Dakle, priča jeste sarajevska, ali je tema bosanska.
Nedavno sam radila podcast „Novinari svjedoci genocida“ i kroz razgovore s ratnim reporterima stekla utisak da ni tada, a ni danas, nije postojao dovoljno kritički odnos prema vojnim i političkim strukturama iz ratnog perioda. Da li predstava pokušava otvoriti pitanje jesu li sve odluke koje su tada donošene u Sarajevu bile ispravne?
Naša predstava ne bavi se vojnim odlukama direktno, ali se bavi unutrašnjim vojnim, političkim i medijskim odnosima u opsjednutom Sarajevu.
U periodu od 1992. do 1994. godine, kao novinar Slobodne Bosne i član Filmskog arhiva Armije BiH, zajedno sa svojim kolegama bio sam u središtu procesa i događaja koji su obilježili to vrijeme. Nažalost, nisam svjedočio samo pozitivnim procesima.
Govorio sam i ranije o identitetskom inženjeringu koji je provodila Uprava za moral i propagandu Armije BiH, kroz koji se odvijala orkestrirana islamizacija vojske. Posljedice tih procesa bile su smjene i uklanjanje dijela oficira, marginalizacija intelektualaca koji se s tim nisu slagali, odlazak ljudi iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ali i postepeni gubitak multietničkog karaktera vojske koji je postojao na početku rata.
Mi novinari smo o tome tada pisali, ali smo ubrzo bili potisnuti iz javnog prostora i etiketirani kao nacionalni izdajnici.
Ovaj tekst dotiče se i tih procesa, ali ne kroz dnevno-politički diskurs, već univerzalnim jezikom pozorišta.
O opsadi Sarajeva mlađe generacije uglavnom znaju kroz arhivske snimke i priče starijih. Šta publika može novo naučiti iz vaše predstave?
Prvo što je naša vojska naučila bilo je: ukopaj se i brani svoj grad. Postoje stotine priča o herojstvu ljudi koji su s puškom u ruci branili Sarajevo.
Ali jednako je važno pitanje kako su građani izdržali četiri godine granata, smrti i gladi. To je danas teško opisati, a govori o snazi kolektivnog otpora i ljudskoj želji za slobodom.
Zato često kažem – ova predstava nije posveta ratu. Ona je posveta ljudima koji su živjeli i preživjeli to vrijeme.
Ranije ste kazali da ste tekst počeli pisati tokom rata. To znači da je nastajao više od tri decenije. Zašto je trebalo toliko vremena?
Tekst sam počeo pisati još 1993. godine, tokom rata, a završio sam ga četiri godine nakon njegovog završetka.
Spletom okolnosti tek danas režiram ovaj komad. Tokom posljednjih godinu dana vratio sam mu se i uradio određene prilagodbe za scensko izvođenje. Uglavnom je riječ o kraćenjima, dok je suština teksta ostala ista.
Koja je glavna poruka predstave?
Sarajevo je grad od snova.
Postoji li plan da predstava bude igrana i u manjim sredinama širom Bosne i Hercegovine?
Volio bih da predstava, ukoliko to produkcijske mogućnosti dozvole, bude igrana i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine.
Uvijek sam smatrao da je jedna od ključnih kulturnih politika učiniti umjetnost dostupnom i manjim sredinama. Na neki način, to doživljavam i kao vlastitu obavezu.
Plan nam je i da predstavu izvedemo u državama regiona. Bilo bi važno da je vidi i publika izvan Bosne i Hercegovine.
U predstavi igraju Belma Lizde Kurt, Alisa Čajić, Mirvad Kurić, Vanesa Glođo, Edin Avdagić, Semir Krivić, Robert Krajinović, Deni Mešić, Haris Bidžan i Enes Kozličić.
Autorski tim predstave čine Džejlana Karaman Pašić (scenografkinja), Segor Hadžagić (dramaturg), Lana Lončarević (kostimografkinja) i Armin Jusuframić (kompozitor).
