Od Dodikove mobilizacije oko Republike Srpske, preko Izetbegovićevog povratka na političku scenu, do Konakovićevog i Efendićevog obračuna sa konkurencijom – politička kampanja u BiH već traje. Programi postoje, ali se građanima mnogo češće govori ko je kriv nego šta će konkretno biti urađeno.
Iako zvanična izborna kampanja još nije počela, politička utakmica u Bosni i Hercegovini odavno je u punom jeku. Stranke su predstavile kandidate, održavaju skupove, obilaze teren i svakodnevno putem društvenih mreža i saopćenja pokušavaju nametnuti teme koje bi trebale odlučiti izbore.
Na prvi pogled, gotovo sve velike političke opcije imaju ono što bi svaka ozbiljna stranka trebala imati – program.
SDA ima opsežne programske dokumente koji obuhvataju ekonomiju, sigurnost, pravosuđe, obrazovanje, demografiju, porodicu i evropske integracije. SDP govori o socijalnoj pravdi, ekonomiji, zdravstvu, obrazovanju i radničkim pravima. Naša stranka insistira na evropskim integracijama, institucijama, vladavini prava i stručnosti. SBiH ima program koji obuhvata ekonomiju, energetiku, infrastrukturu, zdravstvo, obrazovanje i demografiju.
Ni SNSD, ni SDS i druge stranke iz Republike Srpske nisu bez programskih dokumenata i konkretnih ekonomskih obećanja. Problem, dakle, nije što političari nemaju programe. Problem je što programi sve teže dopiru do birača. Umjesto pitanja šta će uraditi nakon izbora, politička komunikacija se sve više svodi na pitanje ko je kriv za probleme u kojima se društvo nalazi?
Dodik: „Mi ili oni“
Najprepoznatljiviju mobilizacijsku kampanju i dalje vodi Milorad Dodik. SNSD je definisao konkretne izborne ciljeve, među kojima su pobjeda kandidata za predsjednika Republike Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH, kao i osvajanje najvećeg broja mandata u Narodnoj skupštini RS.
Istovremeno, SNSD govori o ekonomskim rezultatima. Dodik i njegovi saradnici obećavaju bolji standard, povećanje plata i penzija, dok Igor Dodik govori o rastu BDP-a, prosječnoj plati i novim investicijama.
To je dio kampanje koji se može nazvati kampanjom rezultata.
Ali paralelno s tim, gotovo jednako snažno traje mobilizacija birača oko ugroženosti Republike Srpske, Sarajeva, međunarodne zajednice i političkih protivnika. Dodik je posljednjih dana problematizirao i novi način kontrole izbornog procesa, govoreći o skenerima i mogućoj izbornoj prevari.
SNSD tako biraču istovremeno nudi dvije poruke:
„Mi smo napravili rezultate“ i „oni ugrožavaju ono što imamo“.
Druga je politički jednostavnija i emocionalno snažnija.
Zato je pitanje hoće li do kraja kampanje ekonomski rezultati uspjeti potisnuti konflikt koji je godinama jedan od najvažnijih elemenata SNSD-ove politike.
Opozicija RS: protiv Dodika nije isto što i za nešto
Opozicione stranke u Republici Srpskoj nalaze se pred drugačijim izazovom. SDS i druge opozicione opcije imaju programe koji govore o ekonomiji, zapošljavanju, javnim institucijama, korupciji i životnom standardu. Ali politički najjednostavnija poruka opozicije ostaje:
„Dosta je Dodika.“
Ta poruka može biti dovoljna da okupi birače nezadovoljne višegodišnjom vlašću SNSD-a. Opozicija time dolazi do najtežeg pitanja, šta nakon Dodika?
Kako će izgledati odnos prema institucijama BiH? Šta će biti sa javnim preduzećima? Kako će se povećati zaposlenost? Kako će se zaustaviti odlazak mladih? Šta će biti sa zdravstvom i obrazovanjem?
Ukoliko odgovori na ta pitanja ostanu u sjeni poruke o smjeni vlasti, opozicija rizikuje da izbore pretvori u referendum o Dodiku, umjesto u takmičenje različitih politika.
SDA: program postoji, ali birač sluša priču o povratku
SDA također ne može biti optužena da nema program. Stranka ima jednu od najširih programskih baza na političkoj sceni BiH. U aktuelnoj komunikaciji mnogo je vidljivija priča o političkom povratku.
Bakir Izetbegović ponovo je kandidat SDA za člana Predsjedništva BiH, a stranka značajan dio političke energije usmjerava na kritiku Trojke i vlasti koju predvode stranke koje su 2022. godine izbacile SDA iz državne vlasti. I tu se pojavljuje jedan od ključnih problema SDA.
Birač više ne mora pitati šta SDA predstavlja. To zna.
Pitanje je šta je novo?
Ako odgovor ostane na tome da je Trojka gora od SDA, tada se kampanja temelji na poređenju protivnika. Ako SDA uspije ponuditi konkretne nove politike i objasniti šta bi drugačije uradila nego u periodu kada je decenijama bila dio vlasti, tada će kampanja dobiti drugačiji sadržaj.
Konaković više nije opozicija
Elmedin Konaković ima potpuno drugačiji problem. Narod i pravda više nije stranka koja obećava da će promijeniti sistem iz opozicije. NiP je dio vlasti, a njegov predsjednik je ministar vanjskih poslova BiH.
Zbog toga će se predizborna kampanja ove stranke morati suočiti s jednostavnim pitanjem šta je urađeno?
NiP je ranije biračima nudio konkretne reforme transparentnije javne nabavke, efikasniju javnu upravu, reformu pravosuđa i smanjenje prostora za političku samovolju. Sada je vrijeme da se obećanja uporede sa rezultatima. Konaković istovremeno ostaje jedan od političara koji vrlo uspješno proizvode politički konflikt.
Njegovi javni nastupi često izazivaju snažne reakcije, a teme poput odnosa prema Srbiji, HDZ-u, SDA ili kontroverznim javnim događajima lako dobijaju veću pažnju od pitanja ekonomije i socijalne politike.
To je politički efikasno, ali otvara pitanje koliko prostora u kampanji ostaje za ono što će vlast uraditi za četiri godine?
SDP: rezultati vlasti ili novi identitet?
SDP je u još specifičnijoj situaciji. Stranka ima dugu socijaldemokratsku tradiciju i program koji govori o radničkim pravima, socijalnoj pravdi, ekonomiji, zdravstvu, obrazovanju i snažnijim institucijama.
Ali aktuelna politička pozicija SDP-a mnogo je šira. Stranka nastupa kao dio bloka koji podržava Denisa Bećirovića, a njegova kandidatura okuplja veliki broj političkih stranaka. To može biti velika izborna prednost, ali otvara pitanje identiteta.
Šta je danas specifično SDP-ova politika koju birač ne bi dobio glasanjem za neku drugu stranku unutar istog bloka?
SDP može kampanju zasnovati na rezultatima vlasti. To je legitimno, ali ako se kampanja svede na poruku „mi smo bolji od onih prije nas“, ponovo se gubi prostor za pitanje šta će SDP konkretno uraditi u narednom mandatu.
Ćudić: jasan politički identitet, ali ograničen domet?
Sabina Ćudić i Naša stranka vjerovatno imaju jedan od najjasnijih političkih identiteta na sceni. Evropska unija, institucije, vladavina prava, građanska država, stručnost i liberalne politike čine relativno prepoznatljiv politički proizvod.
Ćudić se pritom profilirala i kroz međunarodnu politiku i djelovanje u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope. U odnosu na dio političke scene, njena komunikacija je manje zasnovana na svakodnevnim političkim obračunima. Ali upravo tu se pojavljuje drugi problem.
Koliko je taj politički proizvod širok?
Naša stranka mnogo lakše može pronaći svoju publiku u Sarajevu i drugim urbanim sredinama nego u malim općinama i ruralnim područjima. To ne znači da stranka nema politike za selo, poljoprivredu ili male općine. Znači da te teme nisu među najvidljivijim elementima javne komunikacije.
Za stranku koja želi postati masovnija, to može biti ozbiljno ograničenje jer biraču u velikom gradu može biti presudna reforma institucija.
Biraču u udaljenom selu može biti presudno ima li autobus, ambulantu, asfaltiran put, školu ili mogućnost da zaradi od poljoprivrede.
Politička poruka mora biti prilagođena i jednom i drugom biraču ako stranka želi nacionalni izborni rezultat.
Efendić: između programa i političkog obračuna
Semir Efendić i Stranka za BiH pokušavaju zauzeti prostor između SDA i Trojke. SBiH ima širok program – ekonomiju, energetiku, infrastrukturu, proizvodnju, zdravstvo, obrazovanje i demografiju.
Efendić dodatno ima prednost vlastitog političkog iskustva i rezultata na lokalnom nivou, ali njegova komunikacija sve više dobija konfliktni karakter. Napadi na SDP, Našu stranku, ministre i druge političke aktere, posebno kroz rasprave o energetici i Južnoj interkonekciji, zauzimaju značajan prostor.
To stvara paradoks. SBiH ima teme koje bi mogle biti njena najveća prednost – energetiku, industriju, proizvodnju i ekonomiju – ali ih često zasjenjuje politički sukob.
Efendić tako mora odgovoriti na pitanje može li od kritike drugih napraviti vlastitu političku ponudu.
DF: jasan identitet, neizvjesnost bez Komšića
Demokratska fronta nema problem sa prepoznatljivošću. Građanska država, snažne institucije, državnost i patriotizam čine jezgru njenog političkog identiteta. Predstojeći izbori za DF donose potpuno novu situaciju. Željko Komšić više nije kandidat za Predsjedništvo BiH. Njegovu poziciju kandidata preuzima Slaven Kovačević. Time se prvi put ozbiljno testira pitanje, glasa li dio birača za Demokratsku frontu ili za Željka Komšića?
Ako DF uspije prenijeti političku prepoznatljivost sa Komšića na novog kandidata, stranka će dokazati da ima stabilan politički brend. Ako ne uspije, pokazat će se koliko je njen izborni rezultat bio vezan za jednu ličnost.
Imaju li stranke politike ili samo političke neprijatelje?
Kada se sve sabere, dolazimo do zanimljivog paradoksa. Bosanskohercegovačke stranke uglavnom imaju programe, ali program nije isto što i kampanja.
Na stranačkim internet-stranicama mogu se pronaći dokumenti koji govore o ekonomiji, zdravstvu, obrazovanju, demografiji, infrastrukturi i evropskim integracijama.
Na društvenim mrežama i konferencijama mnogo češće dominiraju:
- politički protivnici,
- međusobne optužbe,
- pitanje ko je „izdao“ državu,
- ko ugrožava Republiku Srpsku,
- ko je korumpiran,
- ko je nesposoban,
- ko mora otići.
To je politički razumljivo. Negativna kampanja funkcioniše. Lakše je biraču objasniti zašto je protivnik loš nego zašto je vlastiti ekonomski plan dobar. Ali upravo zbog toga predizborna kampanja u BiH često postaje takmičenje političkih identiteta, a ne takmičenje politika.
Ko će građanima ponuditi razlog da glasaju ZA, a ne samo PROTIV?
SNSD birača mobilizira oko Republike Srpske. SDA oko povratka i državotvornosti.
Opozicija RS oko promjene vlasti. DF oko građanske države.
Naša stranka oko Evrope i institucija. SBiH oko ekonomije, energije i države, ali sve češće i kroz sukob sa konkurencijom. SDP oko rezultata vlasti i širokog političkog saveza.
NiP pokušava istovremeno braniti rezultate vlasti i zadržati opozicioni, konfliktni stil.
U svemu tome postoji jedno pitanje koje će postati važnije kako se bude približavao 4. septembar:
Ko će građanima ponuditi dovoljno snažan razlog da glasaju ZA, a ne samo dovoljno snažan razlog da glasaju PROTIV nekoga?
Izbori bi trebali biti takmičenje programa. Mogu biti i takmičenje rezultata. Mogu biti takmičenje različitih ideja o budućnosti zemlje.
Ali ako se nastave voditi kao takmičenje političkih neprijatelja, građani će ponovo biti stavljeni pred izbor između straha od jednih i nepovjerenja prema drugima.
Programi će, kao i mnogo puta ranije, ostati tamo gdje ih birači najrjeđe traže na stranačkim internet-stranicama.
Zvanična kampanja još nije počela. Ali kampanja za birački glas već traje. Pitanje je samo hoće li do 4. septembra političari početi govoriti šta će uraditi za građane ili će nastaviti objašnjavati zašto je njihov protivnik opasniji od njih.
