Ljudi stare i umiru, ali na Balkanu vrijeme stoji i zaglavljeno je. Presuđeni general Ratko Mladić, koji je umro u zatvoru u Haagu u četvrtak u dobi od 84 godine, ostaje heroj u entitetu Republici Srpskoj – srpskoj polovici raskomadane Bosne koju je stvorio uraganom nasilja između 1992. i 1995. i u samoj Srbiji, piše Ed Vulliamy za britanski Guardian.
Previše je Srba u čije ime je Mladić izvršio masovno ubistva drugih etničkih skupina – uglavnom muslimanskih Bošnjaka i rimokatoličkih Hrvata – obožava ga i žali za njegovim odlaskom.
Od završetka rata u Bosni, Mladićev portret krasi postere i zastave navijača. Navijači Crvene zvezde Beograd obilježili su njegovu smrt na utakmici protiv Viktorije Plzeň u četvrtak navečer transparentima na kojima je pisalo: „ Generale: Vječna slava. Hvala vam .“
Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izrazio je sućut obitelji Mladić i odao počast : „Republika Srpska neće zaboraviti njegovu ulogu, kao što je nije zaboravila ni do danas. Preminuo je čovjek koji je bio zapovjednik u borbi za slobodu ovdašnjeg naroda, zapovjednik koji je predvodio časnu vojsku Republike Srpske od prvog dana njezina osnutka. Čovjek koji je pokazao svoj ljudski i vojnički karakter.“
S druge strane, u 30 godina od završetka rata, iz srbijanskih krugova bilo je malo isprike tim ljudima, većinom muslimanima, koji su preživjeli Mladićeve masakre, a nije bilo ni traga za obračunom. Naprotiv, diljem Republike Srpske, mržnja prema onome što je ostalo od „drugog“ i prema saveznoj vlasti u glavnom gradu Sarajevu je opipljiva i svakodnevna. Prijatelj mi piše iz Bosne: „Još uvijek živimo s naslijeđem svaki dan. Slušamo, Dodika i Vučića, iste stare laži, isto staro poricanje.“ Postoji masovna kolektivna amnezija, poricanje ili – besmisleno – opravdanje za ono što je učinjeno.
Ožalošćeni koji se svake godine okupljaju na mjestu masovnog ukopa žrtava srebreničkog masakra – u kojem je u julu 1995. godine ubijeno oko 8.000 muškaraca i dječaka – te na komemoracijama na mjestima nekadašnjih logora, redovno su izloženi uznemiravanju od strane policije i posmatrača. Muslimanima i Hrvatima koji su se usudili vratiti u Republiku Srpsku – na sjeverozapadu i istoku ove duboko podijeljene zemlje – jasno se stavlja do znanja da bi Srbi, kada bi mogli, sve to ponovili.
Mladić je imao specifičan, i izuzetno zlokoban, pogled. To se može vidjeti na snimcima nastalim dok je pripremao masakr u Srebrenici, kao i na fotografijama koje su preplavile medije ovog vikenda. Za mnoge je taj pogled značio smrtnu presudu; za mene je to bio oštar, prijeteći pogled upućen preko sudnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, dok sam 2012. godine izlazio za svjedočku klupu kako bih svjedočio protiv njega. Nakon što je uputio taj zastrašujući pogled, Mladić me više nije pogledao u oči tokom poludnevnog iznošenja dokaza o zločinima koje su počinile snage pod njegovom komandom. Ulijevao je strah u kosti svima u svojoj blizini, i bio je toga svjestan.
Mladić je predstavljao vojnu komponentu jednog zloglasnog trojca. Na njegovom čelu nalazio se tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, koji je oživio suludu ideju o „Velikoj Srbiji“ – obliku nacionalističkog fašizma prema kojem bi na svim područjima gdje žive Srbi živjeli isključivo Srbi, dok bi svi ostali morali otići ili umrijeti, a svaki trag njihove kulture i vjere (muslimanske ili katoličke) bio izbrisan. Njegov politički partner i komandant u Bosni bio je Radovan Karadžić, predsjednik samoproglašene Republike Srpske. Milošević je preminuo tokom suđenja u Hagu, Karadžić je, baš kao i Mladić, osuđen za genocid i druge ratne zločine i još uvijek služi kaznu zatvora i to, gotovo nadrealno, na ostrvu Wight.
Ako su Milošević i Karadžić bili opasno poremećeni, Mladić je bio krvoločno efikasan. On je bio ubica, „kasapin Bosne”. Da parafraziramo i preokrenemo misao Hannah Arendt: “Ako su oni drugi predstavljali zlo banalnosti, Mladić je bio oličenje onog pravog – banalnosti zla.”
Mladić je više bio vojnik nego ideolog, karijerni oficir Jugoslovenske armije. Znao je šta radi. Transkripti sa zasjedanja Skupštine bosanskih Srba, koje je Haškom tribunalu dostavio historičar sa Univerziteta u Michiganu Robert Donia, pokazuju da je Mladić još 1992. godine izražavao zabrinutost zbog toga što političko rukovodstvo postavlja ciljeve koje će biti teško ostvariti. „Ne možemo mi čistiti, niti sijati kroz sito, tako da ostanu samo Srbi, ili da Srbi propadnu kroz sito, a ostali odu. Ne znam kako bi… gospodin Karadžić to objasnio svijetu. Ljudi, to bi bio genocid.” I tako je i bilo – barem u Srebrenici, prema presudi Haškog tribunala – a Mladić je, kao dobar vojni komandant, slušao svoje političke nalogodavce i provodio naređenja.
Mladić je osuđen u Hagu 2017. godine. Mediji su govorili o „okončanju” patnje za njegove žrtve. Puste želje i besmislice, nema tu nikakvog „okončanja”, niti ga može biti sve dok Srbi slave to stvorenje.
U većini rasprava o Mladiću, otkako je osuđen, neizbježno se spominje Srebrenica, taj zloglasni masakr. Postoje televizijski snimci na kojima se vidi kako se podrugljivo smiješi, znajući šta slijedi. Ali nije u pitanju bila samo Srebrenica. Srebrenica je bila najteži ratni zločin, ali je predstavljala i završni čin, više od 55.000 Muslimana i 7.000 Hrvata već je bilo ubijeno na drugim mjestima tokom te tri godine, a dva miliona ljudi pobjeglo je iz svojih domova. Foča i Višegrad (mjesta logora za silovanje u kojima su se iživljavali Mladićevi vojnici), Rogatica, Vlasenica i Sokolac, Bijeljina i Brčko, Kozarac, Sanski Most, Ključ… spisak je dugačak. Opsada Sarajeva odnijela je 11.541 život, uključujući 1.600 djece.
Mladić je postigao većinu onoga što je zacrtao. Dejtonskim mirovnim sporazumom, potpisanim 1995. godine, „međunarodna zajednica” je bosanskim Srbima ustupila veliki dio onoga za šta su ubijali, silovali, mučili i palili. Tome je začuđujuće pristala i vlada predvođena muslimanima, koja je očigledno bila više zainteresovana za uspostavljanje vlastitog sektaškog feuda nego za ujedinjenje republike u ratu u kojem je Armija BiH – zapravo, konačno – tog ljeta pobjeđivala (u kontraofanzivi koja je natjerala Mladićeve vojnike u bijeg i oslobodila teritoriju koja je kasnije, u Dejtonu, vraćena Republici Srpskoj).
Mladić je uspio transformisati ono izvorno bosansko, opušteno i druželjubivo tumačenje islama u nešto što više počiva na identitetskom isključivanju i polemici. U apsurdnom procesu težnje ka članstvu u EU, Srbija predvodi balkansku kolonu, ispred okrnjene Bosne, uprkos otvorenoj odanosti i podaništvu Beograda prema Rusiji.
Iznad svega, Mladić je uspio i nakon smrti, baš kao i za života, zahvaljujući obožavanju koje i dalje uživa. Njegova misija uspostavljanja etnički „čiste”, fašističke Velike Srbije ostaje san – ali i plan. Putem javnih proslava, on nastavlja terorisati živote onih – uglavnom muslimana i malog broja Hrvata – koji su bili dovoljno hrabri da se vrate i žive pod simbolima onih koji su masovno ubijali njihove porodice.
Mladićeva sahrana vjerovatno će nam otkriti više nego sama njegova smrt. Nekoliko zvaničnika i ministara srbijanske vlade zalaže se za „državnu i vojnu sahranu te proglašenje dana žalosti”. Predsjednik Aleksandar Vučić izjavljuje da će organizaciju prepustiti generalovom sinu Darku, koji je vjernik. Ako se Darko odluči za potpune državne počasti, tako će i biti. Mladić je mrtav, ali i dalje živi, piše ED Vulliamy za britanski Guardian.
